Prizivanje ili šapat vode - ovako bi se otprilike mogao prevesti naziv ovog američkog black metal benda. Prilično bezazleno značenje u poređenju s onim što ovaj mladi sastav uistinu stvara. Crni metal onakav kakav bi i trebao da bude - okrutan, beskompromisan i na svoj način hladan. Ovaj četveročlani sastav iz New Hampshirea je po prvi put skrenuo pažnju na sebe prošle godine objavivši svoj prvi demo, koji je se sastojao iz samo dvije pjesme. No, unatoč lošijoj kvaliteti (kako to obično biva s demo snimkama), nešto je u tome svemu naslućivalo da bi vokal i gitarist Nicholas Thornbury, bubnjar Matt St. Jean, basist Alan Sobodacha i gitarist Chris Alfieri mogli postati nove nade posrnule američke black metal scene. Brojnim nastupima po cijeloj američkoj istočnoj obali u proteklih godinu dana su si napravili ime. A u ožujku su izbacili i svoj prvi oficijalni EP s tri nove pjesme i jednim kratkim i nepotrebnim uvodnim introm.

Premda je već godinama jasno da dobar black metal ne mora nužno dolaziti iz svoje hladne skandinavske kolijevke, tipični mračni i svirepi zvuk koji su stvarali njegovi švedski i norveški začetnici je ostao do današnjeg dana trajno urezan u samoj crnoj duši ovog najopskurnijeg glazbenog pravca. Upravo u tu tradiciju se može svrstati i stil od Vattnet Viskar. Ljudi pričaju da je u Srednjem vijeku srazmjerno malo ljudi čitalo (umjelo čitati) ono malo dostupnih knjiga, ali je se zato čitalo puno zdušnije i intenzivnije. Moralo je se stopiti s knjigom koju se čitalo. Doslovce ju proučavati, a nerijetko i naučiti napamet. Slušajući ovih dvadeset i sedam minuta dugi EP može se steći dojam da je to upravo ono što su radili i ovi Amerikanci. Ali s black metalom. Vrhunska izvedba i virtuoznost koju ovdje pokazuju, svjedoči da su već sada, na početku svog trajanja, pravi majstori žanra u kojem se kreću. Učenici su možda i nadmašili učitelje.

No, da ova divlja četvorka čvrsto stoji u sadašnjosti pokazuju uvodima elemenata doom- i atmosferičnog post-metala. Da, i black metal je uznapredovao. U preko osam minuta dugoj "Intention/Oblivion" gnjevni blast beat ritam bubnjeva i oštra gitarska melodija usitnjuju na momente, te nastaje teatralna tišina koju uznemiruju spore intonacije hladnih zvukova gitare. Početak najduže, preko trinaest minuta duge "Barren Earth" smiono obilježava brza melodija akustične gitare. Općenito, bubnjarski rad Matta St. Jeana je ovdje doveden do rijetko dokučenog perfekcionizma. Skupa sa basistom Alanom Sobodachom, njih dvojica tvore zaista savršeno uigrani tim, čija ritam sekcija bez greške iznosi ove zaista zahtjevne i uglavnom brze ritmove. Otuđenje, tjeskobna dezolacija i egzistencijalna ogorčenost samo tako prašte iz svirepih guturalnih krikova Nicholasa Thornburya. Slatki smrad tuge i beznađa.

Materijal za one koji žele znati kako je se Zemlja u rano jutro 16. srpnja 1945. godine osjećala. Dana kad je u Novom Meksiku prva atomska bomba eksplodirala. Silovano, iskorišteno, zloupotrebljeno i na kraju bačeno. Soundtrack za putovanje ka dnu. U crno, u crno.

ocjena albuma [1-10]: 9

z. marković // 13/07/2012