Njujorški kompozitor Mario Diaz de Leon radi pod umjetničkim imenom Oneirogen. Lani, 2012. je objavio debi album "Hypnos" inficiran kombinacijom eksperimentalne elektronike i metala, te EP "Veni Nox Anima" (oba za Denovali Records). Njegov stil se svodi na korištenje brutalnih distorzija, eteričnih synthova, dark ambijenata, noisea, halucinogenih atmosfera i vrlo teške glazbe prožete cinematic ugođajem s primjetnim dozama moderne klasike u kojoj ne koristi nikakve ritmičke ili bubnjarske reference.
U određenu ruku, ovaj novi, drugi album ima stanovite odrednice drone stila: instrumentalan je i vrlo trom s kombinacijama lijenih gitarskih disonantnih zvukova i rezonantnih synth linija. Sve harmonije pristižu u 'valovima' i periodima, a kroz opus od 7 pjesama u trajanju od 50 minuta mogu se pronaći mnogi elementi ranih elektronskih eksperimentalista poput Brian Enoa i Tangerine Dream, pa čak i vrlo sličnih synth tretmana Gary Numana koji je zvuk filao preko papučice za gitarsku bas distorziju. Dakako, ovo nema veze s plesnom, a kamoli s pop glazbom budući da su heavy gitarski disonantni riffovi i tretmani daleko bliži doom/drone etici Sun O))) i Moss.

Stvarajući monolitnu strukturu s melankoličnim, pa i monotonim ugođajem, Oneirogen razvija stanovitu soundtrack fabulu pogodnu za neki SF film s temom putovanja kroz kozmos poput Kubrickove "Odiseje u svemiru". Prva 4 relativno pristupačna komada po duljini (od 4 i pol do 7 i pol minuta) nošena su svim navedenim karakteristikama - "Numina", "Pathogen", "Mutilation" i "Imminence" razvezuju brojne ambijentalno-atmosferične pasaže s izmjenama rezonantnih synthova i gitarskih disonanti. U svemu tome se često mogu osjetiti natruhe psihodelije i space-rocka, osobito u katarzičnim solo izletima pomiješanih sa staccato tehnikom i brundavim monolitnim riffovima. No, nisu slike striktno 'svemirskih' designa, primjerice u "Pathogen" ta kombinacija syntha i gitare zazvuči poput morskih dubina oceana i odjeka zvukova kitova.

Tek u petoj, najduljoj skladbi "Katabasis" od gotovo 15 minuta Oneirogen od konglomerata eksperimenata i atmosferičnog ambijenta gradi konkretnu melodiju, doduše s mnogim atributima de-kompozicijskih manira, a jedino u posljednjoj "Mortisomnia" koristi vokal, manje-više vriskavo mračni spoken-word tipičan za metal.

Mračno djelo koje može podjednako dobro kotirati kod poklonika drone, doom i eksperimentalne elektronike, kao i kod post-rock/metal, a i dark-wave auditorija kada se zažele glazbe bez klasičnih bubnjarskih ritmova.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 26/06/2013