On se vraća na stare lo-fi smjernice, ovaj puta doduše puno bolje snimljene no što je to bio slučaj na nekim sličnim albumima, a ovaj puta ima uz svoju akustičnu gitaru i uvijek fino priređen melodičan vokal u akordu dva gosta - Daria Bobanovića - Dariusa na pratećem vokalu, te starog suradnika Zlatka Krnića (Dr.Zi) koji je odsvirao neke solaže, staccato dionice, usnu harmoniku, te se ovom društvancu pridružio u višeglasjima. 10 pjesama je sasvim solidno zamišljeno kao klasični gitaristički unplugged session vođen legato svirkom i osebujnim vokalnim melodijama s tekstovima na engleskom jeziku koje osim Profe potpisuje i Dr.Zi. Lirika je standardna kakva se od Profe redovito i dobiva - emotivna, ljubavna i impresionistička; o lijepim djevojkama, nekim neispunjenim željama, prvim i zadnjim hedonizmom slogana sex'n'drugs'n'r'n'r, ugodnim raspoloženjima, maštarijama, te u ovih 35 minuta nema niti jednog trenutka negativnih ljudskih strasti. A to je ionako sve što Profa odavno ispoljava - nimalo ne mari za morbidnu sadašnjost, posve je izoliran, te ga se niti malo ne tiče ništa osim lijepe i jednostavne pjesme.

Kolekcija ovih skladbi možda tek po nekim naslovima zamiriši da bi mogao biti r'n'r - recimo uvodna "It's only rock'n'roll", ali uz temperamentan tempo, razlivene harme usne harmonike i višeglasja u njoj uistinu manjka bubanj ili makar neki tambourin. Ili recimo "Old man" koja počinje nabijenim blueserskim riffom i također višeglasjima koja se ponavljaju u tri intervala. A kako je čitav materijal snimljen uživo u ZK Studiju bez ikakvih naknadnih nadosnimavanja linearnost zvuka je uspješno izvučena na konto dinamike i nekih namjernih, a možda i slučajnih ispada koji zvuče vrlo simpatično. Primjerice u najduljoj pjesmi "Peace in you" (skoro 6 minuta) u kojoj prateći vokali katkad kasne za četvrt takta neopisivo podsjećajući na neke znamenite falševe The Rolling Stones. Album ima i jednu kratku a capella stvar ("Soul music") koja bi se mogla uz dobar produkcijski štos pretvoriti u tko zna što (rock, funk, pa čak i house-techno), te jednu na hrvatskom jeziku s kajkavskim slengom ("Zagreb je tak lep"). No, u principu, sve se svodi na shemu čuvenih ranih albuma Bob Dylana, dakako bez ikakvih protestnih preokupacija.

Lou Profa odavno nije zainteresiran da se priklanja bilo kakvim angažiranim strujama jer je na vrijeme shvatio da osim vlastitog zadovoljstva nema potrebe mijenjati svijet i truditi se gordim propovijedima izvrtati slušatelja i njegove svjetonazore. Stari dostojanstveno i još se uvijek dobro drži u svojem svijetu neopterećenih emocija. Posebno na vokalu.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 08/07/2013