Kiper band na našim stranicama pratimo od samih početaka kada su bili četvorka sastavljena od članova kojima se više nije dalo svirati u prošlim bendovima raznih muzičkih usmjerenja. Zasvirali su klasičan melodičan punk rock i iskristalizirali postavu dolaskom Mischa na vokalu. Drugim albumom, osim u produkcijskom, ne pripremaju nikakav odmak od prvijenca stoga oni kojima ovakav jednostavan i lepršav rock s dvo- ili troglasnim pjevanjem, ne leži nek uopće ne kreće slušati ovaj album.

Čvrst i jasan punk rock s himničnim refrenom dočekuje slušatelja na Ostajem do kraja. Možda malo smeta "kojotistički def" u refrenu, ali nije prenametljiv i izbačen je na ostalim pjesmama. Recesijskih himni već imamo gro na sceni. Od dubioznih preko elementalnih, sada smo dobili i Kiper verziju. Himnična kako i treba biti vjerojatno neće doći do širokih masa, ali već će se netko od nas naći u njoj i postat će mu najdraža. Ako su heavy metalci osamdestih radili najbolje ljubavne balade odmah iza njih bili su punk rockeri. Najbolji primjer tomu je i Zadnji u redu koja naprosto žudi da bude snimljena na "kompilacijsku kazetu" novoj ljubavi.

Punkrock obrade božićnih pjesama nalaze se na posebnom mjestu na polici s mojim cdovima. Čak i najljigavije božićne pjesme postanu slušljive kad ih obrade punkeri. Kiper su se potrudili snimiti svoju božićnu pjesmu. Ubacili su i malo trubača pa sad imamo skapunk najbolju domaću božićnu pjesmu za koju se nadam da će ju i glazbeni urednici početi upotrebljavati i konačno izbaciti iz programa one stare dosadne i potrošene.

Do kraja albuma nema posustajanja u tempu a bome niti u temama. Svakodnevne svima poznate teme dočekuju slušatelje.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 28/10/2013