home > mjuzik > Between Dog And Wolf

kontakt | search |

NEW MODEL ARMY: Between Dog And Wolf (Eagle Rock Entertainment, 2013)

Za ovaj bend iz Bradforda vežu me neke jako lijepe tinejdžerske uspomene. Početkom 1985. godine njihov nogometni istoimeni klub koji se takmičio u 3. engleskoj ligi postao je planetarno poznat jer je nekoliko klinaca na praznim drvenim tribinama prilikom utakmice zapalilo novinski papir da se ugriju. Vatra je zahvatila staru drvenariju pretvorivši se u požar pri čemu je izgorio čitav stadion, a te snimke su obišle svijet emitiravši se i na tadašnjoj JRT (jugoslavenska radio-televizija). Samo par mjeseci kasnije, točnije u svibnju Ante Batinović je emitirao u emisijama "Rock-express" i "Po vašem izboru" bend iz Bradforda - New Model Army s posebnim naglaskom 'a danas će te slušati bend iz Bradforda'. Svi su znali za Bradford, ali malo tko je do tada znao za taj bend koji je imao već jedan album iza sebe - "Vengeance" (1984, UK no.73). Tada mladi i jedini pravi jugoslovenski 'prozor u svijet', gospon Batinović do besvijesti je puštao njihov drugi, upravo tada objavljeni album "No Rest For The Wicked" koji je ime benda, što zbog tragedije bradfordskog stadiona, a što zbog sjajnih pjesama plasirao u vrh tadašnje svjetske rock scene dosegavši impozantan UK no.22. Batinovićeve emisije su se redovito snimale na audio kasete i strpljivo se čekalo što će od toga licencno biti objavljeno u Jugoslaviji, ali New Model Army premda su objavljivali za EMI, nikad nisu imali ploču na tržištu bivše države.

Meni kao tinejdžeru od 18 godina koji je bio potpuno sluđen post-punkom Gang Of Four, Bauhaus, Joy Division, P.I.L. i alternativom, a uz to sam bio DJ i vodio emisije na lokalnom radiju Đurđevac ništa drugo nije preostalo već da se auto-stopom sa samo pišljivih 20 njemačkih maraka uputim u najbliži austrijski Leibnitz gdje su se mogle nabaviti 'one prave ploče'. U to vrijeme sam imao dugačku kosu i bio sam strašno ponosan što mi je negdje između Ludbrega i Varaždina stao jedan jugošvaba s kabrioletom. Ja, mladi mulac sam sjeo na stražnje sjedište da mi kosa vijori, bilo je ljeto, taman su mi počeli ljetni srednjoškolski praznici, vrućina, vozač iz okolice Bačke Palanke je stao da natoči gorivo i da popije kavu, a ja idiot sam si namočio prilično dugu kosu da me prođe vrelina. U Leibnitzu sam bio presretan kad sam u dućanu pronašao ploču, znao sam da me čeka, a pritom i upoznao neke jako drage ljude koji su mi kasnije slali ploče na moju kućnu adresu. Povratak nije toliko bitan, kao činjenica da mi je drugi-treći dan od tog kabrioleta, vjetra i mokre kose glava pucala od nesnosnih bolova. Obećao sam sebi da se više nikad neću voziti u otvorenom vozilu, osim ako se bicikl i traktor s prikolicom ne računa pod takvo nešto, hahaha. Okey, to je bilo moje krštenje s New Model Army koje nikad u životu neću zaboraviti. Ploču sam puštao na radiju, kasnije i po diskotekama jer je imala dva-tri odlična hita "No rest" (UK no.28), "Heroin" i "Brave new world" (UK no.57), a onda mi je netragom nestala u đurđevačkoj diskoteci hotela "Picok" kad su kao glavne zvijezde dolazili DJ-i iz Zagreba, danas potpuno nevažni i nebitni ljudi čija imena sam uspio pronaći na internetu u sasvim drugačijim rolama. I taj tko mi je maznuo ploču, sumnjam da je ikad skontao njezinu težinu i vrijednost. Više je to bilo zbog nekakvog prestiža pred kolegama, uglavnom bahatim i uobraženim DJ-ima pošto su NMA imali još nekoliko jako popularnih hitova poput "Stupid questions" (1987, UK no.31), "Vagabonds" i "Green and grey" (1987, oba UK no.37) i "Get me out" (UK no.34), a svi su se mahom vrtjeli po našim radio stanicama zajedno s R.E.M., Pixies, The Sisters Of Mercy, The Smiths, The House Of Love, Nick Cave And The Bad Seeds, The Chills, Psychedelic Furs, Sonic Youth, Siouxsie And The Banshees i ondašnjim vedetama novog alternativnog rocka prije 90-ih u kojeg su neki čak uvrštavali Inxs, Midnight Oil, The Housemartins i eurovizijske pobjednike Hothouse Flowers.

Karijera benda je bila uzlazne putanje sve dok su bili pod patronatom EMI (do 1993), no tijekom 90-ih zaredale su brojne promijene postava pretvorivši se od klasičnog benda u projekt pjevača, iznimno nadahnutog poete i tekstopisca Justin Sullivana. Međutim, kultni status imena nikad nije izblijedio. U najplodnijim vremenima druge polovice 80-ih i ranih 90-ih, NMA su bili jedan od rijetkih post-punk bendova premostivši sve one nesklade autorski visokih standarda, komercijalnog efekta i eksperimentalnih sloboda. S mračnijim glazbenim ugođajem i čestim žanrovskim iskrivljenjima samom punku su podarili političku retoriku hrabrih boraca koji su stali u prve redove bitke za obespravljeno stanovništvo u doba vladavine Margareth Thatcher. Vrlo slično suvremeniku Billy Braggu koji je tada bio glazbeno štur kratkih rukava s gitarom na ramenu poput današnjeg Grahe, ili daleko bliskijim, nažalost i odavno zaboravljenim Spear Of Destiny, NMA su imali veliki utjecaj na sociološki rasplet britanskog punk stava nakon kreativnog posrnuća The Clash posljednjeg studijskog albuma "Cut The Crap" 1986. koji ih je otjerao u ropotariju.

Kontinuirana relevantnost bez zvaničnog prekida rada bila je popraćena mnogobrojnim promijenama postave, te se računa da su u Britaniji jedino brojnije izmjene imali The Fall i Current 93. Sullivanov senzibilni bariton vokal nerijetko brkan sa Phil Oakeyom iz The Human League, a i s Nick Caveom, zatim protestno - izazivački, često i vrlo arogantni politički tekstovi u neprekidnoj potrazi za istinom, a katkad i mračnom atmosferom javnog linča pojašnjavaju zašto su NMA nadživjeli svu onu gomilu suvremenika. Posebno je interesantno da su upravo zbog formiranog intelektualnog punk stava bili popularniji u Njemačkoj i pripadajućim zemljama istog govornog područja s otprilike vrlo sličnim kulturološko-socijalnim, egzistencijalnim i političkim nasljeđem. Prihvatila ih je nazi i oi punk publika na račun žustrih tekstova usmjerenih protiv američkog imperijalizma, no to im je donijelo i cijeli niz problema zbog kojih nekoliko puta nisu dobili radne vize za USA turneje. Posljednja im je otkazana prilikom promocije albuma "High" (2007).

Ovaj njihov najnoviji, 12. po redu studijski album djelo je najnovije, posve pomlađene postave u kojoj je osim Sullivana jedini 'stariji' član Ceri Monger. Sam naslov "Between Dog And Wolf" dolazi od srednjovjekovnog francuskog izraza za sumrak kada je teško bilo razlikovati psa i vuka, odnosno poniznog i odano skrušenog prijatelja i ljubimca - pomagača od opasne zvijeri. U tom kontekstu Sullivan je nanizao 14 pjesama o suštini današnjih sukobljenih svijetova u raspadanju - modernih neoliberalnih otimača i tajanstvenih promatranja mikrokozmičkih arhaičnih sustava koji se nalaze ispod površine vidljivih društvenih zapadnjačkih uređenja. Za razumijevanje njegove lirike potrebno je formirati čitav sklop socioloških vizura, raščlaniti poimanje i značenje opće sreće, svjetske boli i univerzalnog filozofsko - metafizičkog rock leksika koji je u nekim segmentima daleko zamršeniji od Nick Cavea.

Stoga album zvuči kao da je nastao u praznini ničega, negdje u ezoteriji vakuuma, nelagodnih osjećaja turobnosti, negdje u nekakvoj predpotopnoj špilji gdje je arhaični umjetnik na zidove crtao svoja zapažanja o svijetu koji mu nimalo nije prijatan. Opasan je i vreba na svakom koraku, a umjetnik je veoma oprezan čak i kad miješa boje dekorirajući špiljske stijene... Čak se niti ne osjeća onaj uobičajeni studijski radni proces kada bend s gotovim materijalom ili skicama uđe u njega, a producent onda nafila svoj spektar ideja.

Naglasak je stavljen na bogatu obrednu ritmiku 'plastičnih' bubnjeva (činele su gotovo izbačene iz upotrebe), prateće vokale s čestim nijemim mumljanjima, harmonije synthova i klavijatura, te ne pretjeranim gitarsko-žičanim radom. Minimalistički s dinamičnim tenzijama koje se podižu iz takta u takt, Sullivan se ponovno odlučio za unikatni proizvod pun napetosti i neizvjesnosti kroz putovanje u kome se osjeća ono bitno - stvaranje konačne slike čiji je cilj da se formira u glavi slušatelja, u zraku i u atmosferi, otprilike vrlo slično kao što je Cave s ranim The Bad Seeds sredinom 80-ih ostvarivao neka od svojih najznamenitijih djela.

Tonova na albumu i nema osobito mnogo. O nekoj virtuoznosti pratećeg sastava se ne može govoriti (tek samo odličan bubnjar, basist i povremeno gitarist), no mračna atmosferičnost je nepokolebljivo vraški dobro ugođena za Sullivanov uglavnom nježno-prodoran darkerski vokal i razrađena je do najsitnijih detalja. Prva klasična NMA pjesma dolazi tek kao sedma po redu (!) - "Lean back and fall" u kojoj se na Caveovski način susreću gitare i rock ritmika, kasnije akustična laganica "Knievel", pa s miomirisom gitarističkog post-punk kulta "Stormclouds" (s frenetičnom hardcore završnicom) i naslovna "Between dog and wolf", dok sve što prethodi i što se nadovezuje jest ponovno neobičan rad koji se po svemu izdvaja iz nekog očekivanog zvučnog konteksta.

Nije riječ o strukturalnim metamorfozama, već o pristupu u kome nema težnje da se ostvari barem jedna generacijska himna kakve je bend, odnosno Sullivan znao vrlo uspješno raditi. Ovdje je većina pjesama epskog, monolitnog, eksperimentalnog, katkad izvrnutog, pa i progressive ("Tomorrow came"), a najčešće tribalnog karaktera sa zdušnim glorifikacijsko - eteričnim tokovima u kojima su podjednako važne veoma fino otpjevane poetske priče i uzajamna glazbena dramatika.



U tu kategoriju spada prvih šest pjesama. Počnimo od strahovito mračnog uvodnog obreda "Horsemen" o jednom od 4 jahača apokalipse. Pjesme koja da se, recimo, pojavila u doba najveće popularnosti Adam And The Ants početkom 80-ih totalno bi poremetila šarm ona dva Adamova bubnjara upravo zbog tipične post-punk etike i morbidne atmosfere bezumlja i kaosa u Britaniji. "March in September" je stvorena za nažalost neuspješan singl koji neodoljivo asocira na neke stare NMA suvremenike - rani Killing Joke, The Fall, The Stranglers ili šefildske Comsat Angels, no kako mnogi veoma popularni indie bendovi današnjice jako dobro unovčuju te stare post-punk/ new-wave fore (Arcade Fire, The National, !!!, White Lies ili Foals), očekivati da će nova publika ukapirati bend preko samo ovog radiofoničnog 'pop' komada potpuni je apsurd. "Seven times" niti u nekim sretnijim vremenima ne bi imao šanse za omanji hitić poput prvih R.E.M., The Smiths i The Stone Roses singlova jer se Sullivan previše orijentirao na onu staru lijepu patetiku instantnosti koja u rocku više gotovo ne postoji.

Kulminacija turobnosti albuma dolazi sa "Did you make it safe?", ritmički eterično nabijenom pjesmom punom klaustrofobije i lirskih filozofija na tragovima evergreena nalik najmodernijem, ali i nikad realiziranom Leonard Cohenu s prizvukom Cavea i, ako se više itko uopće sjeća, one druge reinkarnacije Japan pod imenom Rain Tree Crow početkom 90-ih. E, da, to je to. Jako mračno, minimalistički ugođeno s harmonijama i sitnom surf-gitarom u epsko-eteričnom raspoloženju. Možda još i najbolja pjesma čitavog albuma pristiže u "I need more time" s bubnjarskim radom kao da je ispao iz opusa Steven Jansena (Japan) i općenitom atmosferom Barry Adamsona, nikad dovoljno priznatog talenta koji je bio basist u Magazine, Visage i The Bad Seeds. Pjesma se doima kao spoj The Bad Seeds, Magazine i Japan, a ima i vrlo dobar lirski sadržaj - 'trebam još vremena da ispunim obećanja/ kad se svijet kretao sporije'. Tu još treba dodati posebnu "Qasr El Nil bridge" nadahnutu mnogim zvučnim arabeskama o propadanju čovjeka na ulicama, te završnu "Ghosts" (nema veze s istoimenim mega-hitom Japan) u kojoj niste najsigurniji da li ovo putovanje završava transcedentalno, metafizički ili čisto materijalno.

Jasno je da s ovim albumom NMA neće dobiti neko osobito mnoštvo novih fanova upravo zbog pomanjkanja potencijalnog radijskog hita, ali za stare poklonike benda ovo je zasigurno jedan od najboljih i najkreativnijih radova koje je Sullivan ostvario u posljednjih petnaestak godina, a kao dokaz toga je i prvi plasman na top-40 (UK no.34) nakon punih 20 godina od albuma "The Love Of Hopeless Causes" (1993, UK no.22). Mračno, politički veoma sofisticirano, čak i toliko udaljeno od političke sfere koju dodiruje na vršcima prstiju odnoseći se prema stvarnoj situaciji baš upravo poput pretpovijesnog homo sapiensa koji je ukrotio sve što mu je bilo potrebno za život. Znao je zapaliti vatru, ubiti ručak, ljubiti, voliti i nije mu se dopadao vođa čopora, pa je po stijenama špilje crtao svoje direktne frustracije za koje mu nije bilo bitno koliko i kako ih pripadnici zajednice uspjevaju shvatiti.

Naslovi: 1.Horsemen, 2.March in September, 3.Seven times, 4.Did you make it safe?, 5.I need more time, 6.Pull the sun, 7.Lean back and fall, 8.Knievel, 9.Stormclouds, 10.Between dog and wolf, 11.Qasr El Nil bridge, 12.Tomorrow came, 13.Summer moors, 14.Ghosts

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 09/12/2013

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*