home > mjuzik > Indigo

kontakt | search |

BOA: Indigo (Menart, 2013)

Boa je prije točno trideset godina zaustavila svoj uspješan kreativan niz objavljivanja albuma iz godine u godinu odlazeći u skupe švedske studije Tinnie Varge i Sjunne Fergera, a kako već godinama njihov bubnjar Mladen Malek radi sjajne produkte iz vlastitog studija u Zagrebu pored Kvaternikovog trga, bend je dobio idealan radni prostor kakvog su nekad samo mogli priželjkivati. Stoga je, pomalo, za sve nas iznenađenje da su album realizirali godinu i pol dana nakon izuzetnog 'povratničkog' "VII" koji je objavljen u proljeće 2012. i bio u najužem krugu nominacija za Porin u kategoriji alternativnih albuma. Nagradu, nažalost nisu dobili (uzeli su ih Mayales za "Mayales 2"), ali pjesme s njega još će se jako dugo analizirati i otkrivati njihova skrivena značenja.

Na ovome novom, znatno kraćem radu, u principu, najkraćem u dosadašnjoj karijeri (nepune 33 minute plus 8 i pol minuta bonusa s dvije pjesme = 42 minute), Boa je napravila ponovno izuzetan materijal koji podjednako korespondira između nekoliko najvitalnijih i najprepoznatljivijih karakteristika benda. S jasno usklađenim zvučnim i stilskim odnosima artizma rocka, te sa samo 8 novih pjesama, potegli su konceptualno u intelektualnu sferu urbanog života donoseći snagu duhovnosti, vjere i nade, te emotivnih preokupacija kojima suprotstavljaju sofisticirani sadržaj s jakim socio-političkim nabojem. Glavni tekstopisac i gitarist Slavko Remenarić ne libi se ostati i mračan poeta, katkad drzak i neoptimističan jer u ovome svijetu, ovako kako funkcionira, malo toga uopće preostaje za neku idealnu scenografiju romantike. Ipak, ovdje mnogo toga vrvi s pozitivnim vibracijama, dakako iz onog našeg jako lošeg rakursa svakodnevice u kojima su i melodrame neizbježan, ali daleko bolji i prihvatljiviji faktor.
[ Boa ]

Boa

Čitav album je u određenu ruku nastavak sjajnog prethodnika s jednim stilskim korakom naprijed, odnosno posve je nova reminiscencija onih starih Bowievih radova iz druge polovice 70-ih, s mnogo dodataka suvremenosti i nekih iznenađujućih produkcijskih poteza zbog kojih su na početku karijere odlazili u Švedsku, a danas ih uspjevaju ostvariti u svome dvorištu i to na daleko bolji način.

Još ranije je objavljen iznenađujući singl "Uspomena sna" pod blagim primjesama acid-jazza u kome im gostuje fantastična Ivana Kindl, od alternativne publike smatrana nekakvom prosječnom, pa čak i bezveznom pop pjevačicom. Sukob mišljenja je nebitan, mnogi su bili spremni potvrditi kako se Boa ponovno vratila u neki pop, međutim, pjesma je varka; najmekša jest reprezentirajući profinjen, rafiniran i radiofoničan komercijalan singl kakvih kod nas uopće nema, no nipošto nije relevantan za detaljno upoznavanje s konkretnim materijalom, kao što niti primjerice "Kao mir" s Josipom Lisac nije bio pokazatelj jačine albuma "Kraj djetinjstva" iz 1994. po kojoj su mnogi površni '(ne)slušatelji' zaključili da je riječ o nekakvoj patetici. Interesantno, ove obje pjesme se nalaze i kao bonus skladbe snimljene uživo u Vip Clubu. Završna "Kao mir" se doima mnogo toplija, blago jazzirana i plesnija, te finija upravo zbog jako lijepog visokog i senzibilnog Ivaninog vokala, a "Uspomena sna" je daleko čvršća i rockerskija zbog Malekovog klasičnog 1/1 ritmičkog tretmana, a nije naodmet reći i da su vokalni parametri puno bolji od studijskih. Jedno je Boa u studiju, a drugo uživo. Dok su nekad pokušavali postići onaj savršeni švedski zvuk prva tri albuma, danas ga uživo izvedu uz pomoć pravog ton majstora na fantastičan način. Na rođendanu našeg weba 1.VI 2012., basist Buć je rekao toncima iz Tvornice koji su skurili pojačalo bugarskim Voyvoda 'kaj oćete da sad ja tu zahtijevam crveni tepih pa da dođem do vas?'. Skoro pa da su odustali od nastupa. Ne zato jer su zvijezde što uistinu jesu, nego zato jer su glazbenici - umjetnici koji poštuju protokol i drže se svega što im struka nalaže. Te subotnje večeri je padao abnormalni pljusak i nije bilo mnogo publike, a da mene pitate, niti ja se ne bih odvažio otići na njihovu svirku zbog onako loših vremenskih uslova koji su nalikovali na potop...

Dakako, glavni jelovnik i prava 'roba' se nalazi na preostalih 7 pjesama, onako kao što to Boa umije napraviti na svjetski moderan i originalan način. Uvodna "Čovjek sa zvijezda" u plesnom mid-tempu s optimističkim tekstom o spasitelju koji će 'spasiti našu stvar' je prilično religiozna i pozitivistička pjesma, mada Boa na prva tri - četiri albuma nije otvoreno pokazivala takva načela (tek na "Kraj djetinjstva"), a može se u njoj pronaći i duha nekih starih pjesama poput "Milion" ili "Ljudožder":

'Ova gozba je
Došla do svog kraja
Sve su pojeli
Još ostao si ti

Voli bližnjega
I vidjeti ćeš što slijedi
Križ na Golgoti
Je nagrada za to

I njega čekamo
Čovjeka sa zvijezda
Svojim zrakama
Će riješit našu stvar

...Nebo gledamo
Dok tiho tonemo
...I doći će taj dan
...I njega volimo
Jer mahnut će nam on
Sa svojim zrakama
O da.........'


Izuzetno jak otvarač otprilike u kontekstu David Bowievog albuma "Heroes" gdje su svirali neki od ponajboljih muzičara prog-rocka i eksperimentalne glazbe 70-ih formatiran je u ovom slučaju christian-rock stavom i osobito uspjelim eksperimentima, te odličnim gitarama Slavka Remenarića i Massima, a nastavljaju s tipičnom Bowievskom "Pravo vrijeme" u kojoj na vokalu gostuje nitko drugi nego do najveći Bowiev fan - spomenuti Massimo. I uz to, pojavljuje se specifičan Bowievski saksofon utjelovljen preko Igora Geržine, dok tekst evocira na ona prava 'dobra vremena' kad smo 'mislili da je sve ispred nas/ ne znam koliko je prošlo kad smo se izgubili, imali smo lude snove...'. Bowie je uvijek znao isporučivati ovakve pjesme i redovito su bili hitovi ili barem singlovi još u prvoj polovici 70-ih, a o 80-im da ne pričamo, pa i u ovoj zadnjoj fazi koja je potrajala s jako dugom desetogodišnjom pauzom. Zanimljiva je činjenica da je ovo jedina skladba gdje Slavko svira čisti akustičan/amplificirani gitarski legato poput zanosnog tinejdžera nabrijanog na čistu rock'n' roll pjesmu.

"Log out" otvara ono daleko bolje poglavlje gdje se Boa poigrava s eksperimentima i artizmom, odnosno s onime što im najbolje stoji - režave Frippovske gitare, jazzy klavijature, fusion akcent, te literarnom alergijom na suvremena umreženja, mobitele, internet i slične sustave. Vokal Mladena je čak i pojačan efektima, saksofon je posve neurotičan i ovo je prilično lucidna pjesma kakvu je i sam Bowie znao isporučivati s nekim sasvim drugačijim atributima. Frustracija od ovog društva čini svoje, preopterećeni smo informacijama - 'briši me', ali Bou vrlo teško jer je ljuta i otrovna, onako kako i treba biti, spremna za nove odgovore ovog društvenog modela u kome živimo. Out.

Jedan od aduta albuma je snažna socio-politička pjesma "Protiv struje", punokrvni, posve moderan punk-rock koji razara bogatstvom Slavkovih gitarskih majstorija i onih na klavijaturama (Darko Braje i Mladen Puljiz), a energija šiba kao nikad prije podsjećajući tek na "Krivu priču", ako se sjećate 1982., a to je bila ona prava Boa:

'Ovaj svijet te spusti istog časa
Dozvola za let se ukida
Možda više nikom nije stalo
Nije važno što važno je

Plivamo protiv struje
Nema nazad, nema predaje
Idemo gdje nas vuče
Nema nazad, nema predaje

Možda to što radiš nešto znači
Možda ništa, da li važno je
Najlakše je samo dići ruke
Pustit da sve rijeka odnese

Plivamo protiv struje...'


Ovakva pjesma od samo 3 minute i 41 sekundu možda je malčice 'predugačka' da bi postala himna poput Idola "Plastika" ili Orgazma "Zlatni papagaj", no u sebi ima jedan 'kompleksniji dio' kojeg čuveni beogradski novi talas nije imao - flautistički dio, sympho-rock i naravno, ponovno moćan Mladenov vokal za kojeg su mnogi tvrdili da više ne može biti onako visok i prodoran kao prije tridesetak godina.

"Lagano", na trenutak-dva odvaja ovu mračnu sliku albuma, naoko u jednu Sylvianovsko/ Ferryijevsku priču kako je ovaj svijet 'proziran' i 'patetičan', nudeći mnogo zamki ('možeš ljubav bez straha dati/ sve je lagano'), te se pretvara u iznimnu ljepoticu, naslovnu "Indigo" u kojoj je naglašena ambijentalnost u spregi sa sympho-rock/new-romantics vremenima, pri tome apsolutno ne evocirajući na niti jedan bend. Tema i pjesma su zavidne kakvoće i moglo bi se sad rezvezati jako puno lijepih stvari oko ove finoće - od Pink Floyd i starih Yes do Japan ("Ghosts", recimo), ali apsolutno, Boa nikada nije svoje relevantne uzore stvaljala u prvi plan koliko intenzivnu originalnost bez obzira što se mnogi klinci danas uglavnom vide u retru za kojeg misle da je jedino vrijedno poglavlje rocka. Boa oduvijek ima taj jedinstveni hrvatski zvuk, prepoznatljiv i poseban, te snažne poetske tekstove koji mnogo puta znače i više od same muzike.

Ali, ubjedljivo najžešća i najoriginalnija pjesma na albumu je službeno zadnja "Srce tame" - skoro pa black-metal/funk s nevjerojatnim Remenarićevim gitarskim riffovima, abnormalno kreativnim elektronskim dionicama i, za nepovjerovati, Malekovim bubnjarskim blastbeatovima koji se nalaze u zadnjem dijelu pjesme. Ovako Boa nikad opako i žestoko nije zvučala, a Puljiz nikad nije imao bolje tretiran vokal u kome se traži čak i metalski 'growl':

Kada tama pokrije
Sve mrave koji trče
I ptice nebeske
U vrtlog svoj uvuče

Sva su obećanja
Bila prevara i smijeh
Suze se ne broje
Srce tame jače je

Mi putujemo sada
U usta sudbine
Ne ostaje nam drugo
Jer tama vuće sve

...i ptice su na zemlji
A nebo spušta se
Misli se ne broje
Srce tame jače je'


Vjerojatno je moj osobni problem što ja nemam poput 'pljuvača' izgrađen prezir i čisto striktan kritički odnos prema bendu jer ih držim za najbolji ex-Yu bend svih vremena i sve što naprave iznimno cjenim, a mnogima možda niti jedna njihova pjesma nije 'dobra'. Stvar je u stavovima: inteligentnim poetskim i nadahnutim tekstovima, uvijek suvremenom muzikom u duhu vremena i odličnoj produkciji. Posebni su, uvijek moderni, originalni, specifični i jedinstveni. Imaju mnogo Bowiea, King Crimsona, Roxy Music, Sylviana i još mnogo elemenata artističkog rocka, ali su vražje nabijeni i s punkom i underground strujanjima kao da im je ovo tek debi album urađen bez ikakve mrlje. U njemu su sabili sve što ih muči, ali to odavno više nisu 'igle i čaše zle', već stvarnost koja je degutantno nepojmljiva i prikazana kroz kaos gluposti društva i frustracije u idealno odmjerenom trenutku za izražavanje negativnih osjećaja uvijenih u prividnu romantiku.

Naslovi: 1.Čovjek sa zvijezda, 2.Pravo vrijeme ft. Massimo, 3.Uspomena sna ft. Ivana Kindl, 4.Log out, 5.Protiv struje, 6.Lagano, 7.Indigo ft. Ivana Kindl, 8.Srce tame, 9.Bonus: Uspomena sna ft. Ivana Kindl (live u Vip Clubu 2013), 10.Kao mir ft. Ivana Kindl (live u Vip Clubu 2013)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 21/12/2013

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Modern Kosmology

Jane Weaver: Modern Kosmology (2017)

| 29/05/2017 | pedja |

>> opširnije


cover: Eos, 3CD's

PATTI CUDD: Eos, 3CD's (2017)

| 27/05/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Alejandra, EP

LOU PROFA: Alejandra, EP (2017)

| 26/05/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Flying Microtonal Banana

[PRIMAVERA 2017] King Gizzard & the Lizard Wizard: Flying Microtonal Banana (2017)

| 25/05/2017 | pedja |

>> opširnije


cover: Forget to Remember to Forget

THE JOHN-PAULS: Forget to Remember to Forget (2017)

| 25/05/2017 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*