Ekstremni francuski black/death metal bend Azziard počeo je s radom 2001. godine križajući izvorni black s nekolicinom brutalnih stilova. Nakon prvog demo izdanja "Eternal Remains" snimljenog 2005., a zvanično objavljenog godinu kasnije u kome su bili prisutni i elementi symphonic deatha, odlučili su još žešće, grublje i brutalnije zagristi u ekstremnost. Prvi pravi rezultat ovog zaokreta prezentirali su na debi albumu "1916" (2009, Obscur' Noise) gdje su se pozabavili tematikom 1. svjetskog rata, masovnim manipulacijama, populističkim i bazičnim patriotizmom u povjesnom kontekstu istovremeno dajući i dovoljno prostora za promišljanje o problematici današnjeg društva.

Nakon debija znatno su promijenili postavu: od originalnih članova ostali su samo gitarist Zyule i bubnjar Arkyon, a novi line-up je popunjen dolaskom frontmena A.S.A (iz The Negation i Mind Asylum), basiste Siegfrieda (ex-Taliesin, Valland...), te drugog gitariste Nesha (ex-Nydvind, Bran Barr...). Ovaj drugi album "Vésanie" (u prijevodu: bezumnost, ludilo) radili su sa Andrew Guillotinom (Temple Of Baal, Inborn Suffering, Fractal Gates, Glorior Belli...), masterirali ga u USA kod Maor Applebauma (Nightfall, Halford, Malmsteen, Sepultura...), a omot im je napravio Sect Metastazis (radio između ostalog dizajn za Morbid Angel i Peste Noire). Dovoljno za početak, ne?

Možda najveći problem benda su tekstovi na francuskom jeziku, ali gledajući sa čistog black aspekta, mnogi razvikani izvođači upravo rabe materinji jezik, uzmimo samo Burzuma za primjer koji pjeva na norveškom. Zaista sam si dao truda budući da su uz album priloženi i tekstovi. Uz vraške muke sam ih preveo jer me zaista zanima o čemu govore, te vidi čuda, ostao sam veoma, veoma ugodno iznenađen. Lirika jeste brutalna, no ne u kontekstu nekog sotonističkog kulta, crnih misa, okultizma ili sličnih sub-sfera, već su izuzetno realistični, gotovo filmsko uprizoreni. Svih 8 kompozicija su ratne teme, točno stacionirane nakon završetka 1. svjetskog rata kada se glavni junak 18.VII 1918. u Villers Cotteretsu prisjeća svih strahota koje je proživio. Na određeni način, neimenovani lik ispisuje svoje memoare, odnosno frontmen A.S.A iz njegovog rakursa proživljava strahote rata, granate, bombardiranja, topovske plotune, šrapnele zadobljene u borbama prsa o prsa. Sjeća se smrti koja je bila na sve strane, razbacanih tijela mladih vojnika, većinom 20-togodišnjaka, njihove patnje, molitve, zazivanja, njihovih mladih supruga koje su ih sa zebnjom ispratile u rat, te o nepravdi u završnoj pjesmi "Digression" gdje je shvatio da je bio samo pijun za čelnike koji su se borili zbog propagande vlastite tiranije pod geslom da je 'čast poginuti za domovinu'. Pri tome glavni junak uočava da je 'pravda mrtva i da joj se sere za baštinu i žrtve'.

Priča je konceptualna sa prilično sadržajnom fabulom i povezanom radnjom, te čitajući tekstove i prateći što A.S.A svojim veoma mračnim, podrugljivim i oporim vokalom više izvikujući i recitirajući, a znatno manje pjevajući (uglavnom polumelodično) reda u kolaž ovog složenca, ponavljam, uistinu sam ostao iznenađen ovakvim dorečenim scenarijem. Pun je dramatike, neizvjesnosti, napet je od početka do kraja. Baš kao da gledate neki ekstremno nabijeni film krcat strahotama, a ruku na srce, takvih scena smo se nagledali na teritoriju Hrvatske i BiH u ne tako davno vrijeme i proživljavali vrlo slične trenutke o kojima ovaj album govori. Posve realno i fikcijski vješto dorađeno. Gotovo u holivudskom stilu. Pogodan je za filmski scenarij nekog režisera koji bi se zadubio u poantu cijele priče.

Glazba je prilično moćan black, sirov, niskih gitarskih štimova s mnogo mol fraza, uglavnom u legato tehnici dvije gitare s ponešto figurativnih solaža, melodija i tremola, te premda je puna blastbeatova, u principu je u mid-tempovima koji se vrlo lako uhvate već na prvo slušanje. Vrlo je jednostavna uz poneke ambijentalne synth efekte u uvodniku prve teme "Allégorie" i po ničemu ne pretendira na neku profinjenost, himnične refrene, zavodljive catchy dionice i slične epitete s kojima se black/death armada zna služiti. Ima i toga, ali u jako malenim dozama. "Disjonction" (razdvajanje) i "De lumière, d'obscurité" (svjetlo mračnjaštva) su potpune brutalke od kompozicija s ponekim laganijim i psihodeličnijim intervalima, a može se ponegdje primijetiti i kompleksniji aranžmanski segment koji im je kompozitorski ostao još od vremena debi albuma.

Već samo od ove tri uvodne pjesme ako volite black i death, nikako ne može biti dosadno. Svaki trenutak je ispunjen rafalima i energijom, patnjom i strahotama rata, unutarnjim kompromisima i paranojama, a kao posebni zgoditak nameće se najkompleksnija središnja skladba "Sur la toile" (na platnu) u kojoj su prikazane eksplicitno brutalne scene rastrganih vojnika čiji komadi mesa, mozga i organa nisu mogli biti sakupljeni niti na komadu platnene krpe. Pjesma je u globalu veoma emotivna, počinje znatno lakšim tretmanima, razvija se dinamično u harmonijama s fokusom u kontemplaciji veoma dotjeranog stila i neočekivanog ambijentalnog epiloga popraćenog synthom, fijucima vjetra, atmosferičnim gitarama i iznimno sporog tempa.

U zadnjem djelu albuma najkraća "Dialyse" sa ambijentalnom završnicom i "Ekphrasys" su klasici stila, više se retrogradno okrećući ka standardima, no imaju svoj dramaturški kontekst glavnog junaka koji promatra rat iz prljave bolničke sobe i samom sebi razlaže da je dušmanina 'dobro razbio', te da bi se rado vratio na prvu liniju fronte. Pretposljednja "Dans ma chair" u kompleksnijem aranžmanu je njegov svjestan pogled nakon rata ('sada kada su bombe prestale padati.../ milijun suza, nije li to ono što ste očekivali vidjeti?'), a spomenuta "Digression" osim po shvaćanju da se borio za nečije ideale, sadrži i sofisticirani predznak PTSP-a kaotično izmjenjujući njegovu nedavnu stvarnost i primirje od kojeg u vlastitom bunilu nikako nije zadovoljan. Pjesma završava synthom i bolnim jaucima.

Evidentno je da ovaj bend ima fantastične potencijale, te da je napravio konceptualan album od A do Ž, odnosno po francuski od A do Z. Barem mislim da im je to zadnje slovo abecede. Ne znam, a i nije bitno. Album jeste brutalan i ekstreman, no posve je pozitivističkih predznaka sa sjajno dorađenom radnjom i kada bi recimo sve ovo pretvorili u film, dobili bi jedan od mogućih favorita za nagradu Oscar. Dramatika, radnja, emocije, poanta, te, naravno jako dobri glumci, učinili bi ovaj scenarij filmskim bestsellerom daleko boljim i originalnijim od primjerice "Spašavanje vojnika Ryana", "Vod smrti" ili naivnog "Most na rijeci Kwai". Ovo je daleko bolje urađeno.

Azziard su napravili fenomenalan black/death album koji samo zbog ekstremnog žanra još neće zakucati na vrata, tj. cd-playere ljubitelja klasičnog metala, a još manje rocka ili alternative. No, to su predrasude prosječnih slušatelja o kojima je nepotrebno govoriti. Ovi Francuzi su umjetnici black metala isto kao što su davnih 70-ih u daleko tromijem tempu i s daleko jednostavnijom tehnikom bili Black Sabbath.

Naslovi: 1.Allégorie, 2.Disjonction, 3.De lumière, d'obscurité…, 4.Sur la toile, 5.Dialyse, 6.Ekphrasys, 7.Dans ma chair, 8.Digression

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 02/03/2014