Ako itko ima ikakvih prava da parira dostojno preporodu Black Sabbath, onda bi to trebali biti Black Label Society zbog dugogodišnjeg Zakk Wyldeovog angažmana u Ozzyijevom pratećem bendu, no čovjek jednostavno nema posebnog smisla za pisanje lirike. On zaista umije izmisliti neke od vrlo moćnih i lakozapamtljivih teških akorda, kao i glazbeno uovičiti baladične akustične teme, sve bolje pjeva nalik na Layne Staleya i Chris Cornella, no upravo zbog nedostatka razvijenog poetskog talenta u kojeg očito nije nikad polagao mnogo pažnje stalno balansira između baruštine mainstreama nalik na patetiku našeg Parnog Valjka, Opće opasnosti i nekadašnjih, prastarih Divljih jagoda. Njegova lirika tek na trenutke donosi neke 'velike' stvari, mada se i o njima može diskutirati kao o odavno prožvakanim temama koje danas, u ovome trenutku samo pokazuju ogromnu aktualnu inerciju. Ne znam da li Amerikancima više išta uopće znači povratak na 11.IX 2001. (pjesma "Damn the flood") kad su zatrpani s gomilom drugačijih problema, mučenički jauci u kojima mu je pun kufer današnjeg svijeta (balade "Angel of mercy", "Shades of gray") ili pružanje kakve-takve nade ("Heart of darkness", "Empty promises"). Evidentno se već dugi niz godina nameće njegov sjajan gitaristički talent kojeg nikako da zaokruži posebno uzbudljivim autorskim pjesmama i kako god da stalno gurao promijene postave (otišli su bubnjar Chad Szelig iz Breaking Benjamin i gitarist Nick Catanese koji je u bendu proveo gotovo 15 godina, a novaci su gitarist Dario Lorina i po već drugi puta bubnjar Jeff Fabb), Zakk neprestano ponavlja iz albuma u album vlastite nedostatke umjesto da uposli nekog poetu da mu osmisli daleko bogatiji lirski scenarij.
Umjesto da 'katakombe crnog Vatikana', kao što to naslovom aludira razvežu neku barem imalo sadržajniju priču o nečemu, možda nekim skrivenim porukama, a u principu nema ničega, on se samo figurativno poput Parnog Valjka ili Prljavog kazališta, elem bendova koji su odavno svoj kreativni mozak ostavili negdje na početku 80-ih pokušava linerano evocirati na nešto do čega mu uopće nije stalo, ne razmišlja o tome i sasvim sigurno ne smatra, poput Ozzyija, da pjesma mora imati idealno pogođen sadržaj dorečen od glave do pete. Njegove teme su veoma, veoma sumnjive, pa čak i stupidne kvalitete, vrlo često preplavljene gomilom klišeiziranih rock/hard/heavy emocija u kojima žarko želi nešto poručiti, ali niti sam ne zna što konkretno kao da je, karikirano govoreći, polazio u specijalnu školu gdje nije imao doticaj s velikom i za njega preteškom književnošću. On se čak ne umije niti našaliti, izmisliti neki dobar štos, ne zna se postaviti u ulogu barem imalo nekakvog vođe rock ekipe i s pravom ostaje potcijenjeni lider benda koji je, čudom, prije 4 sezone uspio napraviti najbolji album u karijeri tek nakon što se definitivno udaljio iz sjene Ozzyijevog gitariste. Pomislilo se da će uhvatiti 'dobar ritam' skladanja, ali ništa od toga.

Album ima jako dobrih gitarističkih riffova koji osvajaju na 'prvu loptu', kompozicija koje se čine da su glazbeno gledajući isplivale iz nekih studijskih sessiona Alice In Chains, Soundgarden i Black Sabbath, razdijeljen je po miš-maš sistemu na teže, umjerenije i sasvim akustične, ali u njima svima nema ama baš nikakve adekvatne, a kamoli snažnije poante. I kako to biva kod ovakvih bendova u koje uopće ne treba ulagati mnogo napora sivih moždanih vijuga, svih ovih 45 minuta protutnji kroz glavu kao da uopće ništa nije bilo. Na koncu, sam Zakk je izjavio za ovaj album, prvi pravi studijski nakon iznenađujućeg "Order Of Black" (2010, USA no.4, UK no.84) 'sve je isto, samo se pjesme zovu drugačije'.

Ubjedljivo najslabiji album Zakka. Ništa nije naučio od Ozzyija, ali ipak sve više i više osvaja svijet dosegnuvši ovim poluproizvodom s lošim rukopisom USA no.5 i visoki UK no.30 što mu je najbolji dosadašnji plasman u Britaniji.

Naslovi: 1.Fields of unforgiveness, 2.My dying time, 3.Believe, 4.Angel of mercy, 5.Heart of darkness, 6.Beyond the down, 7.Scars, 8.Damn the flood, 9.I've gone away, 10.Empty promises, 11.Shades of gray

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 13/05/2014