Jedan od najutjecajnijih i najznačajnijih teških sastava 21. stoljeća koji je promijenio štošta u okvirima metal žanra i pomaknuo mnoge granice shvaćanja 'zvijerski paklene' glazbe niknuo je u Oaklandu (California, USA) 1985. nakon razlaza Violent Coercion. Scott Kelly (vokal, gitara), Dave Edwardson (bas, prateći vokal) i Jason Roeder (bubnjevi) odrastali su i živjeli u istoj sredini svirajući žestoki hardcore punk, tipičan nastavak Dead Kennedys, Black Flag, Exploited, Discharge i crust od kojeg su najviše obožavali britanski Amebix. Cijelo brdo njihovih ranih demo snimaka sabrano je na neslužbenom izdanju "1986-1992 Demos" od kojih su mnoge zabilješke s proba i koncerata u obliku audio kasete, a neke nisu niti odoljele zubu vremena. Trake su se s vremenom prežvakale, vjerojatno su bile i jedine, o produkciji se tada nije mnogo razmišljalo, te nikome, pa niti samom bendu na pamet nije padalo da će doći dan kada će hardcore objesiti o klin i krenuti u sasvim drugom smjeru. 1986. im se pridružio Chad 'Gator Tofu' Salter (vokal, gitara) i tek na nekim lakšim i relativno mekšim kompozicijama dalo se primijetiti, doduše ne intenzivno, da je bend spreman na neke sitne stilske pomake kombinirajući Black Sabbath u uvodu "Self-taught infection", melodičniji i lakši punk ("Obsequious obsolescence", "The choice") ili tromi blues-punk s ponešto psihodelične atmosfere i prvim gitarskim staccato dionicama doticajući se eksperimentalnije faze Black Flag ("Blisters"), a interesantno, već tada su, sasvim slučajno imali i ponešto akustike u 7 i pol minuta dugačkoj "Takeahnase" koja je prvi razvučeni komad iskoraka iz hardcore punka. Demo materijali sadrže i neke njihove kasnije kompozicije ("Souls at zero", "Stripped", "To crawl under one's skin"), ali su svi odreda vrlo prljavi i tonski traljavi po ničemu ne sugerirajući budućnost benda.

NEUROSIS - Pain Of Mind (Alchemy, 1987) Debi album je bio tipičan hardcore punk kojeg su članovi nakon nekoliko sezona poželjeli zaboraviti jer je bio vrlo šture i sirove produkcije premda su dobar dio koncertnog repertoara peglali još dugi niz godina poput pjesama "Stalemate", "Life on your knees", naslovne "Pain of mind", "Ingrown", "Dominoes fall" ili završne "Grey". Tu praktički na nepunih 37 minuta nije bilo mnogo intrigantnosti izuzev kraćeg legato uvodnika u tromiju pjesmu "Black" koja nije bila otpjevana crustom već čistim glasom, Edwardson na basu je počeo svirati staccato, a i same gitare su dozvolile neke sitne sludge disonantne koje su se mogle primijetiti u još ponekim dionicama nekih drugih pjesama. Međutim, kako god da su tu i tamo pokoju od ovih 14 pjesama na prvih nekoliko taktova, a katkad čak i po čitavu minutu održavali u nekom kompaktnijem i tromijem tempu, redovito bi svaku od barem polovice ponovno vratili u urnebesan hardcore.

Na nekom od tih ranijih koncertnih nastupa gledao ih je Jello Biafra koji im je prvo 1990. objavio vinilno reizdanje ovog debija za Alternative Tentacles, a 1994. ga realizirao i na cd-u. To drugo cd izdanje imalo je i drugačiji omot, na crno-bijelom frontu je bio Robert Budd Dwyer, tada poznati pijanac iz političkih krugova koji je počinio samoubojstvo za vrijeme televizijske presice. Treće, odnosno četvrto reizdanje je stiglo 2000. za Neurot Recordings, etiketu koju su iste godine pokrenuli članovi benda nadopunivši ga s drugim bonus cd-om na kome se nalazilo 5 živih i 5 demo snimaka iz epohe 1986-1989. Prije rada na samom albumu Dave Edwardson se nakratko pridružio bendu Jesus Fucking Christ gdje je svirao bas i bio vodeći vokalist, a Neurosis je nakon turneje 1989. napustio pjevač i gitarist Chad Salter.

NEUROSIS - The World As Law (Lookout!, 1990) Prije drugog albuma realiziran je kraći vinilni EP "Aberration" s tri pjesme "Self-doubt", "Nonsense" i daleko najkompleksnijom "Pollution", elem materijalom kojeg su tokom 1989. svirali na koncertima. Izuzev "Pollution" u kojoj su primjetne obilne gitarske eksperimentalije i staccata, još uvijek se nije moglo naslutiti da se bend neznatno otvara ka novim ekspresijama.

Kako bend tada nije imao krug fanova i svirao je praktički poput svakog drugog početničkog sastava pred šačicom gledatelja, te lagane promijene bile su skoro neprimijetne. Odlaskom Saltera vođom i glavnim pjevačem je postao Scott Kelly, a u postavu su se priključili Steve Von Till (gitara, vokal) i Simon McIlroy, zanimljivo, na klavijaturama baratajući s trakama i samplovima koji najbolje do izražaja dolaze u temi "To what end?". Također su podijelili i vokalne uloge i pisanje tekstova, pa je na ovome albumu svatko od trojice (Kelly, Von Till i Edwardson) pjevao svoje stihove još uvijek se djelomično držeći u grčevitom crustu. Tempovi su znatno opali, totalno žestokih pjesama nije bilo (samo poneki kraći izlet) i većinom su razigravali gitarske međuigre i sve bolje tretmane melodičnog Edwardsonovog basa koji se uključivao mnogobrojnim improvizacijama. Tada je ovaj njihov stil bio još uvijek smatran hardcore punkom, čak i crossover thrashom, ali daleko više je pokazivao tendencija ka post-hardcoreu kojeg su tada iznjedrili Fugazi nakon razlaza Minor Threat. Edwardsonov brundaviji i dublji vokal došao je do izražaja u gotovo sludge komadu "Tomorrow's reality" koja povlači i mnoge reference Black Sabbath u prve dvije minute, ali po starom običaju, aranžman se još uvijek u drugom dijelu preobratio u nešto mekši hardcore punk. Kompleksniji zahvati poput završne "Blisters" s elementima sludge/doom obrazaca i razvučenom temom na 7 minuta u kojoj ponovno dolazi i McIlroyeva ambijentalna potka na klavijaturama danas jesu preteča post-metala, ali tada je malo tko od ovih 5 glazbenika pridavao pažnju tome.



Oni su jednostavno samo htjeli obogatiti izlizani hardcore koji ih više svirački i tehnički nije zadovoljavao, te su početkom 1991. nakon vrlo loših kritika ponovno otišli u studio Sound & Vision u San Francisco gdje su album i snimali odlučivši znatno reducirati nekoliko svojih starijih pjesama u novije ruho: "Life on your knees", "Pain of mind", "Grey" i "Pollution" su dobile nove, daleko bolje performanse, a svih 7 snimaka naknadno su objavili iste godine po prvi puta na cd-u s produženim bonusom među kojim se pronašla i neočekivana obrada Joy Division "Day of the lords" s hrapavim Kellyijevim vokalom koji još nije bio dovoljno spreman za ovakve poduhvate. A sama pjesma završava s 10 minuta gitarskog i synth monotonog dronea ispunjenog povremenim noiseom, harshom i nesnosnim disonantnim cviljenjem.

NEUROSIS - Souls At Zero (Alternative Tentacles, 1992) Tko zna što bi bilo od benda da se ovdje nije sasvim slučajno umješao Jello Biafra i ponudio im se za izdavača narednog rada govoreći im 'uradite što god želite'. Jezgro poklonika etikete Alternative Tentacles je znalo da može dobiti hardcore i punk, katkad noise, no malo tko je očekivao da će Biafra pozvati bend koji se od nekadašnjih tvrdokornih i ortodoksnih punkera počeo pretvarati u eksperimentalni projekt koji je sve više pokazivao sklonost ka metalu.

Prmijenivši totalno sve ranije karakteristike s novim producentom Bill Thompsonom koji je u početku vrlo pronicljivo procjenio da ovaj bend radi nešto po vlastitim idejama, te da se ne opterećuje s tadašnjim trendovima poput grungea, alternativnog rocka, noisea, post-hardcorea ili thrash metala, dozvolio im je potpunu slobodu. Priča se da niti on sam nije bio svjestan što to bend točno svira: u jednom interviewu je izjavio da su čas svirali nešto ambijentalno, pa onda ovlaš aranžman protegnuli u žestoke simfonijske gitarijade s kojima nije znao što da napravi, da su ga izluđivali svojim stalnim preobraženjima iz staccata u riffove, fikcijama i kratkim vokalnim, očajno lošim Kellyijevim dionicama koji nije pjevao nit' punkerski, nit metalski, već je samo vrištao, pa je zatražio pomoć u savjetu samog Biafre da li da odustane od ovog neobičnog eksperimenta ili da im sastavi zvuk onako kako on sam smatra potencirajući na boji vokala. Biafra se strogo protivio bilo kakvom narušavanju estetike benda, te im je priskočio u pomoć neočekivano dovevši četiri klasična glazbenika - Kris Forcea (violina, viola), Sarah Augros (flauta), Walter P. Sundaya (violončelo) i Siovhan King (truba), a bendu se kao vizualni artist priključio Adam Kendall koji je osmislio i dobar dio globalnog koncepta po kome će se orijentirati na narednim radovima.

Djelomično nadahnut horror romanom "Velika tajna zabava" ("The Great and Secret Show") Clive Bakera, te filmom "Čovjek od pruća" s Nicholas Cageom ("The Wicker Man"), album je prvo veliko konceptualno djelo benda koji je praktički samo još prije jedne sezone bio gotovo osuđen da ostane u marginama bezuspješnog eksperimentiranja s hardcoreom u potrazi za nekom brojnijom publikom. Na album su uvrstili četiri stara komada koja su peglali godinama, ali ih sve do tada nisu znali glazbeno aranžirati u zadovoljavajućem izdanju. Prva od njih "To crawl under one's skin" počinje miksanim spoken-word samplovima izranjajućim fade-in sistemom iz duboke ambijentalne elektronike koju im je preporučio upravo Biafra bez obzira što je to kompoziciju produljilo za minutu i pol. Kaotičan gitarski uvod rascijepkan akustikom i gain tretmanima nadopunjen je žestokim neurotičnim rafalima, kombiniranim tempovima i bogatom dinamikom užasavajućeg vokala kao iz pakla gdje se protežiraju mumljanja i jecanja (nakratko i clean vokal), te padovi dramatike, fade-out gitare, nekoliko aranžmanskih progressive zahvata i dugotrajni krešendo. Formula novog stila bila je rođena u ovoj pjesmi.

Od starijih kompozicija tu su još naslovna "Souls at zero" s gitarskim math mantrama u koje su uključene i minimalističke piano dionice, ponešto primjetljivih sludge fraza, ali i novih elemenata groove-a izraslih iz ostavština post-punka/gothica, kao i vokalno poboljšanih fragmenata s industrial efektom delaya i echa. Biafra koji je ovdje radio miks dobro se poigrao minijaturama koje je izvukao u kratkom instrumentalu "Zero" s lajt-motivima teme dodajući i završni 'fil' sa McIlroyevim samplovima. Zatim "Stripped", prava progressive kompozicija s akustikom, flautom i gudačima (pa i nevjerojatnim 'keyboard' orkestracijama) koje je zaposlio Biafra dajući joj sasvim novi pristup s odličnom produkcijom i rascjepkanim aranžmanom, pa "Takeahnase" s gothic/post-punk prizvukom i rafalima gitarskih baraža izmješanih brojnim govornim samplovima i nezemaljskim vokalima Kellyija i Steve Von Tilla, a količina naknadnih zvučnih dodataka uključila je i zvukove iz eksterijera.

Od novih pjesama koje se uglavnom nalaze u sredini albuma žestoka "Flight" još ponešto nosi starog šmeka hardcorea kome su dodali brojna tremola, ali su kompoziciju fiksirali i na sitne progressive detalje, "The web" oivičena sa spoken-word samplovima na njemačkom jeziku i žestokim, još žešćim 'sonicyouthovskim' noiseom je ustvari najjednostavnija skladba albuma kao da je izašla sa S.Youth "Sister" ili "Evol", a laganija "Sterile vision" popraćena staccatima i šapatima, te dakako bijesno-razdražljivim vokalima i kombiniranim gothic dionicama nikako nisu te 1992. mogle upućivati da je u najvećoj najezdi grungea i alternativnog rocka s MTV-a Neurosis neki ekstremno poseban i inovantan faktor koji će preživjeti dulje od jedne sezone s ovim novim postavkama.

Interesantno je za promotriti nakon ovog dugačkog vremenskog perioda da sve te njihove pjesme, mada koliko god da su čamile u undergroundu na kojeg tada gro publike i nije obraćao pažnju, a naravno, za bend se niti nije znalo, uspjele su se othrvati zubu vremena i danas u 21. stoljeću zvuče kao da su upravo sada nastale. Produkcija je odlična i čista, muzika autentična i originalna s mnogim intervencijama akustike i 'clean' vokala, a mračna struktura fizionomije posebno ide u prilog. Mnogo kasnije neki internet portali su albumu davali najvišlje ocjene, te će se pokazati da je post-metal upravo proizašao iz ovog remek-djela koji se nikad nije spominjao ne samo na listama najboljih albuma 1992., već i zadnje dekade 20. stoljeća.

Još jedna jako zanimljiva stvar našla se na naknadnom bonus reizdanju 2010. za njihovu osobnu etiketu Neurot Records: od 3 kompozicije iz tih ranih dana dali su i snimku raritetne izvedbe "Cleanese III" koju su odsvirali u Londonu kada su ljudi od njih tražili da im sviraju techno i rave, hahaha. U ovoj 5 i pol minuta dugačkoj instrumentalki samo učestvuju bubnjar Jason Roeder, klavijaturist McIllroy i povremeno na vokalu Kelly pruživši urnebesan tribal-industrial koji graniči s lucidnošću Throbbing Gristle i Foetusa.

NEUROSIS - Enemy Of The Sun (Alternative Tentacles, 1993) Sredinom 1993. kada je i dalje bio aktualan grunge, a thrash bilježio nove milijunske velebne tiraže, Neurosis su izbacili nastavak tada neprimijećenog prethodnika koristeći gotovo vrlo sličnu formulu. Koketirali su sa samplovima iz filma "The Sheltering Sky" i kroz album ubacivali isjećke iz "Scenes From The Second Storey".

Stilski su i dalje ostali u eksperimentima istraživanja mogućnosti sludge metala kojeg su usporavali i ubrzavali, razvlačili i rascjepkavali staccato dionicama, harmama klavijatura, akustikom i tri gostujuća glazbenika: Paul Lew (rog), Erika Little (vokal) i ponovno Kris Force (violina).

Prvih nekoliko pjesama ima ponešto nadograđenih karakteristika prethodnika: "Lost", troma "Raze the stray" s gostovanjem Erike Little i uvodnikom nalik na Dead Can Dance, te violinistom, akustičnim dionicama i kombiniranim vokalima Kellyija, Von Tilla i Edwardsona bile su adekvatni nastavak, no gotovo sve naredne su obilježili neki sasvim novi performansi. "Cold ascending" sa zlokobnim basovima i disonantnim gitarama zagovarao je jednu sasvim novu estetiku mračnog post-punka s nastavkom u post-hardcore koji se nalazi u završnici inače najkraće pjesme od nepune 4 minute. Morbidna "Lexicon" je opet plovila u doom teritoriju s obiljama gitarskih eksperimenata i vraški izvitoperene produkcije koju su ovaj puta sami radili dovevši je do neslućenih impovizacija ludila i psihodeličnog košmara. Naslovna "Enemy of the sun" sabrala je sve njihove karakteristike od ambijentalnih konfiguracija preko eksperimenata i doom/sludge riffova koji su protegnuti i u narednu "The time of the beasts" u kojoj pokazuju pravocrtnija i jednostavnija aranžmanska riješenja s učešćem melodičnosti. Posljednja "Cleanse" je ustvari studijska adaptacija onog tribalnog eksperimenta iz Londona kome su se na bubnjevima Roedera priključili McIlroy samplovima digeridooa i nakratko Kelly na brundavom vrištećem vokalu koji je samo tu radi semantičkog laid-back ugođaja, a pjesmu su raspojasali čak na 16 minuta slobodne jamming eksperimentalizacije kojom su najavili jedno novo poglavlje u radu.

NEUROSIS - Through Silver In Blood (Relapse Records, 1996) S novim ugovorom za Relapse Records bend je još uvijek bio na marginama kurentnih zbivanja, pa su si svi članovi dali oduška nastaviti onim čudnovatim ekspresijama pjesme "Cleanse" i za svoj gušt snimili nekoliko instrumentala koristeći samo digeridoo, klavijature, synth, ponešto bubnjeva i nadebelo se igrali s produkcijom. Tri od njih su objavili na EP-iju "Locust Star" na kome su uz svoje 4 autorske pjesme s ovog nadolazećeg albuma ostatak materijala potpisali kao Tribes Of Neurot koji je postao ustvari njihov frakcijski dark-wave/ambient/post-industrial/noise projekt u kome su počeli raditi sve što im se nije uklapalo u sam koncept Neurosis. Tribes Of Neurot su u nastavku karijere objavili 7 albuma i čak 17 EP-ija (posljednji 2007. kao split izdanje s Earth) od kojih je serijal godišnjih doba naštancan s 12 izdanja.



Nanovo prerađene "Eye", "Locust star" i "Aeon" (sve su s EP-ija "Locust Star") dobile su koherentnije oblike, a gro friških pjesama, te nekih skica još i prije "Souls At Zero" sada su daleko dotjeranije obogatili ambijentalnim strukturama budući da im se pridružio Noah Landis na klavijaturama, synthu i samplovima, pa se Edwardson specijalizirao samo za bas gitaru. Kroz proces rada i komponiranja dodavali su i industrial elemente, pročišćavali su vokalne sposobnosti i ponovno bez ičije producentske pomoći odvažili se u 4 izleta dulja od 10 minuta gdje su najviše pažnje posvetili instrumentalizacijama i kompleksnijim aranžmanima.

Već sama uvodna, a ujedno i naslovna "Through silver in blood" iznosi 12 minuta, a otpočinje tribalnim ritmovima koji se neprestano figuriraju u različitim varijacijama, a po prvi puta ovdje je uočljivo i koketiranje s elektronskim bubnjevima i ritam mašinama. Opsežnost materijala koji sveukupno iznosi 70 minuta dozvolio je i da se lirski razmašu u kontekstu neoptimističke i mračne tematike o ubojstvima, depresiji, zagrobnom životu i intimnim strahovima s rakursa smrtnosti živog bića. Između nekih kompozicija ubačeni su kraći spoken-word eksperimenti puni košmarnih stihova i eksperimentalnih zvučnih konfiguracija ili su poput primjerice "Rehumanize" i "Become the ocean" strukturirani u zasebne kompozicije.

Tada još uvijek nije bio definiran post-metal kao žanr i svatko je ovu njihovu muziku tumačio na svoj način, no s današnjih aspekata sve one imaju upravo te osnovne karakteristike s neprekidnim vijuganjima laganijih i ambijentalnijih, te težih i rafalnijih sekvenci, a ipak, kao trajni zalog klasičnosti žanra pokazale su se 12-tominutna "Purify" (s učešćem gajdi John Goffa), završna 10-tominutna "Enclosure in flame" i "Strenght of fates" koja zbog svoje komornosti i predugačkog sampliranog uvoda više odgovara postulatima post-rocka. Od starih gostiju ovdje je ponovno bio violinist Kris Force, dok je novina gošća Martha Burns na violončelu. Premda je ovdje bio sitan odmak u napretku kreativnosti, album nije osobito zapažen upravo zbog njegove monumentalnosti, no po novijim shvaćanjima i tumačenjima, ovdje se radi o njihovom najzrelijem i najdorađenijem djelu u dotadašnjem dijelu karijere.

NEUROSIS - Times Of Grace (Relapse Records, 1999) Prije nego što će realizirati svoj šesti album, Neurosis su sudjelovali na kompilaciji obrada Black Sabbath "In These Black Days" (Hydra Head, 1998) gdje su na dvostrukom CD-u uz još 13 izvođača između kojih su bili Eyehategood, Anal Cunt, Brutal Truth, Converge, Today Is The Day i Soilent Green obradili "Children of the grave" iz 1971. godine. Ista je objavljena i na zasebnom 7'' split EP-iju sa spomenutim Soilent Green (Hydra Head, 1999).

Paralelno s ovim albumom njihova frakcija Tribes Of Neurot je napravila vrlo sličan ambijentalni rad "Grace". Oba albuma se uzajamno povezuju i nadopunjuju, a osobito je zanimljivo da ga je snimao i producirao Steve Albini. Inače, sam "Times Of Grace" nastavlja niz održavanja kreativne dosljednosti s time da su ovaj puta ugostili znatno više muzičara. Ponovno su ovdje Kris Force (violina, viola) i John Goff (gajde u kraćem instrumentalu "Descent"), a od novih gostiju pojavljuju se Jackie Gratz (violončelo), Jon Birdsong (kornet, truba), Johannes Mager (trombon) i sa spoken-word naracijama Wendy-O Matik. Također je zanimljiva još jedna stvar: oni nikad prije i poslije nisu imali singl skinut s albuma, ovdje je, sticajem okolnosti, na nagovor samog Albinija izbor pao na "The doorway" koji im je pojačao ritam sekciju, basove i gitare u rangu standardnog noise-rocka, dakako tromijeg, a synthove i klavijature je izbacio kao nepotrebne elemente.



S poleđine singla osvanula je "Threshold", pjesma koju će vrlo rijetko izvoditi uživo i nikad se nije pronašla u sklopu nekog albuma, a samo izdanje singla premda nikako nije zadovoljavalo bend omogućilo im je zbog Albinijevog imena interes jedne sasvim drugačije publike od one na koju su ciljali. Kasnije je Kelly priznao da su imali strahovite nesuglasice s Albinijem koji je od njih htio napraviti nešto nalik na novi The Jesus Lizard, a njima se takvi tretmani kratkih kompozicija sabijenih u 3-4 minute nisu dopadali; gušili su ih s ograničenjima, te su pokrenuli svoju etiketu Neurot Recordings s koje će sami pratiti i diktirati razvoj i distribuciju svojih djela. Doduše "The doorway" je nakon mnogih kompromisa ipak osvanula u 7 i pol minuta dugačkom originalu, ali samo kao albumska verzija i kao takvu oni su je jedino htjeli svirati na koncertima što se po ugovoru čelnicima Relapse Records nije dopadalo koji su gurali ideju da bend mora imati barem nekoliko kraćih, nazovimo hit-pjesama.

Nadalje, koliko god da se tada samom bendu činilo kako je Albini unakazio njihov zvuk svojim tretmanima basova i ritmova koji su istaknuti u pjesmama "The last you'll know", tromim i vrlo zamornim laganicama "Exist/ End of harvest" ili "Away" s kojima album zapada u spontanu monotoniju koja tek na trenutak dozove prgavu narav strasti benda, s druge strane, mnogo su dobili upravo u onim svojim lutanjima i traženjima vlastitog zvuka. Ostatak ranijeg klasicizma vidljiv je u "Under the surface" koja je prilično prljava, a prve prave synth i dionice klavijatura došle su u laganoj "Belief" uz pratnju vrlo lijepih tremola i čistih gitarskih staccata praćenih disonantnim riffovima i ponekim efektima. Albini im je uspio nafilati dostatnu količinu energije u pravom post-metal komadu, naslovnoj "Times of grace" koju mantrički repetiraju moćnim riffovima skoro do treće minute, a onda uobičajeno, skreću u letargiju, pa opet dižu iste tenzije i spuštaju ih sve do razine neshvatljivog laganog legata, dakako najtromijeg u završnom instrumentalu "The road to Sovereignty" gdje se pojavljuje melankolična piano melodija i gudačka sekcija koja je trebala velebno finiširati ovo djelo.

Činjenica koja nakon svih ovih godina ostaje jest da su se Neurosis ovim albumom pokušavali uživjeti u zvijezde upravo zbog 'post' termina koji je djelomice radi njih skovan 3 godine kasnije (zvanično s albumom Isis "Oceanic", 2002), pa su s pravom proglašeni rodonačelnicima novog žanra koji evidentno nije bio ni alternativni, a ponajmanje komercijalni metal. Prestalo se o njima zboriti kao bendu koji eksperimentira s doom i sludge referencama, a još jedna veoma interesantna činjenica isplivala je u jednom interviewu kada su kazali da su ustvari sve ove egzibicije i eksperimente radili nadahnuti techno-tranceom i tehnikama dugotrajnih minimalističkih dizanja i spuštanja tenzija, a oni su gotovo po tom sistemu iskoristili svoje hipnotičke mantre u tromim tempovima koji su svoje određeno nasljeđe imali dakako u doom i sludge žanrovima, ali i u black metalu s niskim gitarskim štimovima, kao i psihodeliji i ambijentalnoj glazbi.

NEUROSIS - Sovereign, EP (Neurot Recordings, 2000) Nepunih godinu dana kasnije bend je odlučio čim prije raskrstiti ugovor s Relapse Records i sva svoja buduća izdanja objavljivati za vlastiti Neurot Recordings, a Albinija su zadržali kao producenta pod strogim uvjetima da mora raditi onako kako oni žele. Taj sklop novog zajedništva prvo su odlučili isprobati s kraćim materijalom od 30-tak minuta ovog EP-ija na kome analiziraju i nanovo dorađuju pjesmu "The road to Sovereignty" s prethodnog albuma, no ovaj puta bez ikakvih gostiju, ono samo čisto tehnički kao peteročlani bend upravo onako kako funkcioniraju na pozornici budući da su sve one aranžmanske finese s gudačima, duhačima i raznim gostima praktički bile neizvedive u živim svirkama, a osim toga još sa sobom na turneje vući po 5-6 gostujućih muzičara je iziskivalo dodatne troškove.

Stoga su EP opravdano nazvali "Sovereign" (suverenitet, nezavisnost) i odlučili da će od sada biti onako kako upravo oni žele. Mnogo su poradili na čistoći vokala koji su doduše i dalje prljavi, drečavi i ciktavi, ali se recimo u uvodnoj ambijentalnoj laganici "Prayer" pojavljuju i prve hrapave 'clean' mantre u kojima učestvuje čitav bend izuzev bubnjara Roedera. Glazbeno su prestali šarati s kompleksnošću i usredotočili su se na minimalističke i dugotrajne repeticije, zatjeravanja i krešenda, a i elektronika Landisa, kao i njegove dionice klavijatura dobile su izraženiju ulogu, primjerice u pjesmi "An offering" s tribalnim tempovima, ponešto blues-rock finesa i neprestanim izmjenama gain i distorziranih gitarskih disonanti. Albini se pod ovakvim striktnim direktivama veoma dobro snašao i u međusobnoj kolaboraciji punoj obostranih kompromisa što je za koga dobro ili pak, gdje tko i zbog čega treba popustiti. Bend je zadržao snažne Albinijeve performanse što se tiče ritam sekcije s naglašenim basom i bubnjevima, no gitare su na nekim dionicama tretirane gudalima i dugačkim disonantama, a primjetna je i sve veća uloga činela kao efekta 'zvona'. Kostur im je nabijen i moćnijim riffovima koji su sve više pokazivali sklonost ka melodijama, a napravili su i jedan kraći eksperimentalni instrumental "Flood" po uzoru na rane radove Einsturzende Neubauten u kojima je Hacke lupao po žičanim kolicima iz supermarketa. U ovoj temi gitare su posve ambijentalne i uokvirene u noise škripe gdje im je Albinijevo iskustvo i znanje mnogo kumovalo, a po prvi puta su osim gostujućih glazbenika izbacili korištenje bilo kakvih samplova i efekata. Od doom finesa ostao im je samo fino prohodan ritam mračne "Sovereign" od 13 minuta u kojoj su detaljno razradili psihodeličnost, dugački uvod, korištenje 'nijemih' vokala, zatim dio u kome dižu brži tempo i rabe višeglasja, te su kompletirali prvo pravo zajedničko remek djelo lišeno kreativnih nesporazuma. 11 godina kasnije reizdanje je dopunjeno s jednom bonus pjesmom "Misgiven" koja je naknadno remasterirana jer im se očito nije uklapala u kontekst EP-ija koji bi s njome iznosio sasvim solidnih 40-tak minuta materijala koji već naginje ka opusu albuma.

NEUROSIS - A Sun That Never Sets (Relapse Records, 2001) Ipak, nije bilo samo tako lako razbiti ugovor s Relapse; vukli su se po sudovima i odlučeno je da ga moraju ispoštovati sve do 2005. kada on ističe, a u sporu je bio i prethodni EP kojeg su bez znanja Relapse samovoljno objavili za vlastitu etiketu. To je bitno utjecalo i na medijski rejting kojeg bend još uvijek nije imao u zadovoljavajućem segmentu. Tool su tada već bili velike zvijezde, post-rock je ubirao vrhnje uspjesima Mogwai i Stereolab, no Neurosis su bili gotovo nevidljivi na karti metala koji tada još nije imao prefix 'post'.



Kako god, ovdje su još vještije i spretnije pospješili suradnju s Albinijem. Ritam sekcija je ostala u potpuno istom tonalitetu i štimungu kao da se uopće nisu spustili potenciometri na miks-pultu od prošlog studijskog sessiona. Gitare su dobile još čišći i profinjeniji zvuk s mnogo staccata i dakako, nezaobilaznih disonantnih riffova, klavijature su ovdje sve prozračnije, ponovno se pojavljuje i Kris Force na violini i violi, a najveća novina jest da su neki vokali otpjevani potpuno 'clean' poput "The tide" i završne "Stones from the sky", a u mnogima više nema onog režanja i hardcoreaškog ciktanja. Ti 'clean' vokali Kellyija su se pokazali vrlo spretnom kombinacijom Ian Curtisa, Nick Cavea i Michael Gire, a nije za odbaciti niti hipoteza da su Swans nakon svojeg ponovnog okupljanja 2010. ponešto 'maznuli' upravo od ovih kalifornijskih avangardista otprilike onoliko koliko su Neurosis uzeli od njihovih radova iz 80-ih.



Najdulju kompoziciju "Falling unknown" su aranžirali bogatom minimalistički gradiranom orkestracijom popraćenom pianom i gudačkim instrumentima Forcea, te čistim vokalnim višeglasjima u završnici, a u mnogim detaljima su uspjeli izbjeći da im pjesme padaju u zamornu monotoniju. Druga veća novina jest da se ovdje nailazi i na lirske folk-metal supstance, kao i na industrial tretmane ("From where its roots run" s 'obredno-poganskim' polumelodičnim vokalima), a sve se više koristi i fade-out za završnice kompozicija. Bržih i žešćih pjesama ovdje nema, isto kao niti samplova, no ipak su uspjeli da na trome tempove izgrade i poneku intrigantno ostvarenu zadaću: "Crawl back in" donosi i prvu 'pravu' i koherentnu melodiju klavijatura po uzoru na sympho-rock bendove iz 70-ih, dok su "From the hill", "Watchfire" standardi kakvi su već ranije znani u njihovom opusu.

Album je u nekim magazinima dosegnuo visoke pozicije u godišnjim pregledima, a Decibel Magazine ga je uvrstio na no.18 najboljih albuma desetljeća. 2002. su objavili video DVD napravivši raritetan posao: cijeli album su oblikovali preko video spotova ispričanih erotskom soft-core fabulom punom psihodelije, košmara i art dizajnima u jarkim bojama koje prate izlazak i zalazak sunca od zore, podneva do ponoći. U spotovima se pojavljuje i cijeli bend pokazujući svoju spontanost i umjetničku koreografiju jednostavnog, neglumljenog senzibiliteta koji pomalo graniči i s romantičnom patetikom 'laganog umiranja' s čime su si priskrbili izuzetan šmek kod indie i underground auditorija.

NEUROSIS & JARBOE - Neurosis & Jarboe (Neurot Recordings, 2003) Kako su što prije htjeli pobjeći iz Relapse Records, a frakcijski projekt-bend Tribes Of Neurot je sve više zapadao u migracije po mračnim kanalima koji nikoga nisu pretjerano intersirali (na koncu su i odustali od njega), odlučili su se na nesvakidašnji potez da se udruže s klavijaturisticom i jedno vrijeme pjevačicom tada neaktivnih Swans. Zna se, legendi no-wavea iz New Yorka s kojima se na ovome materijalu dijagnosticira vrlo slična struktura kompozicija.

Isprva se činilo da će ovo biti samo kraći EP jer nisu kontaktirali Albinija, no na koncu je isplivao čitav album od 60 minuta s 8 kompozicija u kojima je Jarboe vodeći, takoreći jedini vokal. Slatkast, ponekad pretjerano pekmezav, katkad arogantan, a rijeđe onakav kakav on i jeste: hladan, mračan i bezobrazno erotski leden poput Siouxsie, Lydie Lunch ili Toyah. I sam bend je učinio veliki presedan. Sve ono što nisu uspjeli ostvariti na "Through Silver In Blood" (1996) ovdje su ispoljili u najboljoj mogućoj varijanti spojivši industrial, elektroniku, rock, te tek djelomice metal, ali se u najvećoj mjeri orijentiravši na dark-wave i post-industrial. U zvuku ne manjka nikakvih navedenih elemenata. Ima svega: od vrlo dobre uvodne "Within" s kompleksnijim industrial-rock aranžamanom, polu-elektronske "His last words", te još ponajbolje post-metal/electro "Taker", zatim neo-folk akustike ("Receive" s mrtvačkim pratećim vokalom Kellyija), sve do nekih strukturno 'podrezanih' upliva u post-metal/doom/sludge (9 minuta dugačka "Erase"), psihodelije ("Cringe"), tribalnih ritmova ("In harm's way"), pa čak i nekih pretjeranih minimalističko-akustičnih neo-folk digresija u rangu Current 93 (završna "Seizure" u duljini od 12 minuta).



Međutim, Jarboe je ovdje distancirala bend za gothic/dark populaciju svojim nadrealističnim lirskim košmarom u kome spominje i Shakespeara i vraća se u djetinjstvo, pa skače u smrt i stalno izvrće komponente osnovnih figura bez nekakve određene niti vodilje, tako da su sve ove njene priče bile veoma nalik na This Mortal Coil u kome se nije moglo znati što tko tu glumata, a što je zaista esencija prividnosti koju se htjelo pokazati. Album su producirali članovi Neurosis uz pomoć Desmond Shea, Jeff Byrda, Chris Griffina i William Faitha koji dolaze iz sasvim drugačijih žanrovskih teritorija, no kako nije prošao osobito dobro na underground tržištu, vrlo brzo je zaboravljen i danas se spominje samo kao raritet u karijeri Neurosis.

NEUROSIS - The Eye Of Every Storm (Relapse Records/ Neurot Recordings, 2004) Mogli su Neurosis poput velikih 'zvjerki' pričekati još godinu dana na izdavanje ovog 8. zvaničnog albuma i onda krenuti s vlastitim izdavačkim potezima, ali u pitanju je bila kontemplacija kreativnosti koju nisu mogli obuzdati. Mada su tada već osokoljeni i podržani od kritike imali dobar teren i odskočnu dasku, ono što im jest uvijek bilo najbitnije, turneje i koncerti, nikako nisu mogli proći bez jasnog razloga - novog materijala.

Po običaju, album je ponovno epohalno glomazan (skoro 70 minuta), a ustvari je nastavak svega onoga po čemu nisu bili zadovoljni na hvaljenom prethodniku "A Sun That Never Sets". Vratili su fiksirane niske štimove gitara u black sadržaj, naravno i mnogo staccata koji se međusobno isprepliću, kompleksnije aranžmane u linijski pravocrtnim relacijama, a Kellyijevi vokali su postali čišći što je cijeloj dramatici priče dalo daleko finiji sadržaj razumljivosti. Ovdje se Albini više nije uplitao u kontekst zvuka isticanjem na aroganciji noise-rock elemenata. Bend je htio mekši zvuk basova i bubnjeva s kojime su podigli ljestvicu na višlju razinu, pa tako neke pjesme poput naslovne "The eye of every storm" pune emocija i harmonija Landisovih klavijatura uopće ne djeluju nalik na njihove ranije radove već na Tindersticks i neke melankolične noir-rock bendove, pa čak i na Leonard Cohena i Nick Cave & The Bad Seeds. Formula 'pecanja' uspješnosti se pokazala jako dobrom: bend je intenzivnije počela slušati alternativno opredjeljena publika koja metal inače nikad nije percipirala i tu sad počinje njihov komercijalniji angažman u kome više nije bilo eksperimenata i potrage za nekim novim zvukom.

Ovakvom kombinacijom gdje Kelly gotovo šaputa i sneno izriče pseudoseksualne lirske formacije s mračnim preokupacijama, a ponegdje i romantičnim sadržajima, te u onim dionicama gdje se temperatura podiže sludge riffovima ("Left to wander") izbjegnuta je ona opscena težnja same glazbe da ne pada u monotoniju. Povremeno su si dozvolili i sitnih ustupaka u psycho/space-rock sfere, Landis je sve više zastupljeniji kao klavijaturist, a album je iznjedrio i prvu baladičnu ljepoticu "A season in the sky" u kojoj su kroz pozamašnih 10 minuta prikazali uz Kellyijev 'clean' vokal i mnoštvo melodijskih bravura.

Tek samo jedna-dvije kraće kompozicije ("Shelter" i završna "I can see you") ponovno nisu dozvolile medijsko unakazivanje u obliku pilot-singla za kojeg su specifično aranžirane, a uostalom niti politika benda nije dozvoljavala iskorak u komercijalnu potrošnju što se i moglo ostvariti jer je termin 'post' već bio nadebelo udomaćen kod alternativne publike. Pokazalo se pogrešnim što barem ove dvije kompozicije nisu iskoristili za širu promociju svojeg rada u kome se kroz ovaj cijeli album naziru i elementi shogaze/ dream-popa i indie-rocka. Od gostiju imali su samo Jefrey Luck Lucasa (violončelo) i Desmond Shea (truba) koji im je radio na projektu s Jarboe.

Tek s ovime albumom su pokazali transparentnost svoje glazbe: nije uopće potrebno biti koncentriran na nju, radnje su vrlo spore i kao primjerice kod nekih avangardista iz prošloga stoljeća komotno se može izaći iz audio kruga na par minuta i vratiti se a da ništa bitno nije propušteno. Ovakav tretman glazbe imao je u to vrijeme i jednu sasvim drugačiju funkciju koja se poklapala u skladu sa zakonom o zabrani pušenja na javnim mjestima. Rock publika puši i pije alkohol, voli poduvati, a voli i još koješta drugo što iziskuje naknadnih par minuta intime i brzog seksa. Kako se ne bi propuštalo štogoderice, Neurosis su smanjili tenzije upravo na ciljani auditorij s avangardnom paskom 'odite jedno pola sata u prirodu i vratite se, promijeniti ćemo riff i sve će biti drugačije'.

NEUROSIS - Given To The Rising (Neurot Recordings, 2007) Prvi album na vlastitoj etiketi, oslobođeni presija Relapse Records koji su od njih htjeli izmusti što veće pare urodio je daleko žešćim radom koji je djelomice potaknut i mnogim side projektima što su nastajali u pauzama. Najaktivniji od članova benda bio je do tada praktički za javnost 'nevidljivi' Josh Graham koji se brinuo oko osmišljavanja video projekcija i samog vizualnog identiteta. On je u roku od 2003. pa do 2008. pokrenuo 3 vlastita projekt-benda u kojima je svirao gitaru, klavijature i bio vokal: Red Sparowes, A Storm Of Light i Battle Of Mice, a svi su se oni žanrovski protezali u relacijama post-rock/metal/hardcorea. Originalni članovi Neurosis su osim ugaslog Tribes Of Neurot u međuvremenu također imali svojih kraćih frakcijskih izleta. Blood And Time je bio kratkotrajni akustični bend nadahnut apokaliptičnim folkom, Culper Ring eksperimentima, dark-ambient i industrialom, dok su ambient-industrial Harvestman i stoner supergrupa Shrinebuilder bili bendovi Scott Kellyija koji su se održali samo par sezona. Najnoviji mu je akustični Scott Kelly And The Road Home koji je 21.II 2014. nastupao u zagrebačkoj Močvari.

Na ovome devetom studijskom albumu prve 3 pjesme "Given to the rising", "Fear and sickness" i "To the wind" u standardnim opsezima od po 8-9 minuta su obukli u sludge ruho sa žestokim riffovima, kroz "At the end of the road" i kratke "Shadow" i "Nine" se Landis poigrao svojim ambijentalnim figurama. Ostatak materijala prštao je žešćim riffovima, ili kao u slučaju završne laganice "Origin" od gotovo 12 minuta u post-rock varijanti i clean vokalom. Ovakav žešći gitaristički materijal dobro je došla i koncertna promijena budući da su do tada već realizirali i dva live albuma "Live In Lyon" (2002) i "Live In Stockholm" (2003, oba za Neurot Recordings) na kojima je više do izražaja dolazila prog-rock narav kompozicija. Nedugo nakon objavljivanja ovog albuma snimljen je treći živi "Live At Roadburn" u nizozemskom Tilburgu, a objavljen je tek ujesen 2010. i nije pokupio oduševljavajuće kritike na račun zamornijih tempova kao i činjenice da su jedine dvije kompozicije s ovog albuma bile "Given to the rising" i laganija "At the end of the road" što po samim dinamikama i nisu bili najspretniji izbor repertoara.

NEUROSIS - Honor Found In Decay (Neurot Recordings, 2012) Deseti jubilarni album bio je dočekivan s velikim zebnjama kako i kamo će otići njihov zvuk jer mnogi nisu bili osobito impresionirani ponovnim zaokretom u sludge na prethodnom albumu, a itekako se osjetilo da su i Neurosis počeli tapkati u mjestu iscrpivši žanr kroz posljednih dvadesetak godina.

Pa ipak, iako ovdje više nema nikakvih eksperimenata i novina, a osim toga ovo im je ujedno i najkraći album (samo 60 minuta) koji je aranžiran po vječitim pravilima s dugačkim ambijentalnim uvodima, atmosferičnim dezenima i rascjepkan gustim slojevima nešto kraćih riffova koji ponekad više ne protežiraju disonante već ukusno skladane melodije, pronašlo se daleko više mjesta za neke stare ljubavi poput uvodne "We all rage in gold" u kojoj se primijećuje i dostatna doza onog prvog post-hardcorea iz ranih 90-ih gdje zvuče prilično Fugazi-jevski. Vrlo lijepe sentimentalne scene prikazane su u nježnijoj "My heart for deliverance" usmjerivši i samu tematiku albuma na intimnije preokupacije koje se raspliću u gotovo blueserskom štimungu "Casting of the ages" i najfokusiranijoj "All is found... in time". Katarzičnost krešenda i minimalističkih fraza ispeglanih s Albinijevim stacioniranim performansima svakako nisu očarale kompletnim remek-djelom, uostalom ovdje ponovno nema nikakvih gostiju izuzev dvoje naratora koji se nakratko pojavljuju u dvije kraće role pjesama "Bleeding the pigs" i "My heart for deliverance", no atmosferičnost koju su brižljivo gradili godinama eksplodirala je do finih psihodeličnih referenci space i sympho-rock bendova.

Zahvaljujući ogromnoj reputaciji ovo je bio prvi njihov album koji se pronašao na oficijelnoj listi Billboarda, doduše na manje važnim kategorijama poput heatseekers (no.10), hard rock (no.23) i tastemaker albuma (no.19).

horvi // 11/06/2014