home > mjuzik > Diskografija

kontakt | search |

THE POLICE: Diskografija (A&M, 1990)

THE POLICE - Outlandos d'Amour (1978, A&M)
[  ]

Biografija najpopularnije new wave skupine The Police počinje 1975., ali joj je prethodila vrlo burna povijest. Njihov gitarist Andy Summers (rođen 31. prosinca 1942.) je još sredinom šezdesetih svirao u Zoot Money's Big Roll Bandu. Nakon višegodišnjeg neuspješnog rada odlazi u jednu od petnaestak postava kultne art - rock skupine Soft Machine, no tu su neslaganja s tadašnjim vođom Kevin Ayersom bila prevelika, pa odlazi u posljednju zvaničnu postavu Burdonovih The Animals koji su se raspali netom po njegovom dolasku, 1969., tako da Andyevo bezuspješno traganje za karijerom rezultira četverogodišnjom glazbenom akademijom. U to vrijeme bio je potpuno izvan svih glazbenih tokova, tek se sredinom sedamdesetih ponovo vraća na scenu surađujući s mnogim glazbenicima, od čega je najznačajniji rad s grupom Gong 1977. koja je u to vrijeme pripremala oproštajni koncert u Parizu. Bubnjar Stewart Copeland (rođen u Americi) počeo je kao pridruženi bubnjar različitim izvođačima, tako da ranih sedamdesetih radi s vrlo uspješnom atraktivnom rock skupinom Curved Air koja je 1972. imala britanski top 5 hit "Back street Luv", a nakon raspada 1974. svira na turneji Joan Armatrading tako da stiče reputaciju odličnog session glazbenika. Tada susreće Gordon Sumnera (rođen 2. listopada 1951.), mladog britanskog učitelja koji nije imao nikakvu značajniju glazbenu reputaciju. Nadimak Sting su mu prilijepili učenici jer se nije odvajao od svoje žuto-crne majice, tako da su ga prozvali "osica". Sting je već radio neke skladbe s gitaristom Henry Padovanijem, te je ponudio Copelandu bubnjarski angažman u bandu koji su prozvali The Police. Njih trojica su u svibnju 1977. objavili prvi singl "Fall out / Nothing achieving" koji je objavio Illegal records, no singl je prošao potpuno neprimjećeno. U lipnju 1977. odlaze na oproštajni koncert grupe Gong i tu susreću gitaristu Andy Summersa, te zaključuju da bi suradnja s njime mnogo pridonijela budućnosti banda. Budući da se Andyu lomilo sve čega se taknuo i nije praktički imao nikakve druge šanse nakon raspada mnogih postava u kojima je do tada svirao, odlučuje pristupiti The Police, no istog trenutka tadašnji gitarist Padovani napušta sastav. Ovaj novopečeni trio počinje marljivo raditi, a o tim danima je Sting mnogo puta u interwievima isticao kako je bio vrlo važan period njegovog života. Napustio je prilično monoton posao učitelja i posvetio se samo bandu u kome je bila nevjerojatna vjera i želja za opstankom i progresom. Summers i Copeland su imali nešto ušteđevine od koje su živjeli, pa band odlazi u Njemačku gdje je Andy već imao suradnju s Eberhardom Schoenerom. Ta suradnja će kasnije biti objavljena kao "Video Flashback". No, u prvih godinu dana ništa se nije događalo. Objavili su drugi singl "Roxanne" za A&M records u travnju 1978., no singl je prošao vrlo loše. Osim što ga je kritika pohvalila, bio je zabranjen na britanskom radiju zbog teksta o prostitutki koju je Sting upoznao u Parizu.

Nakon brojnih nastupa koje su imali tog ljeta u Britaniji, u listopadu 1978. objavljuju prvi album "Outlandos d'Amour" s deset kompozicija među kojima je i "Roxanne". Bila je to odlična zbirka brzih punk - new wave kompozicija ("Next to you", "Peantus", "Truth hits everybody") u kojima je dominirao karizmatični režavi Stingov vokal, prostorna Andyeva gitara i višeglasja, dok je čarobna magija postignuta u spoju reggaea i britkog, plesnog new wavea u kompozicijama "So lonely", "Can't stand losing you" i singlu "Roxanne". Neobičnost zvuka postigli su i maštovitim izborom korištenja klavira, klarineta i usne harmonike, a najinteresantniji dio albuma je "Masoko tanga", minimalistički rock u kojem su do izražaja došle sve Andyeve artističke sklonosti, te brojne instrumentalne improvizacije obogaćene Stingovim ragga vokalima. No, album je povodom izlaska prošao potpuno nezapaženo, a sasvim slučajno Copeland je saznao od svojih američkih prijatelja da se "Roxanne" vrlo često vrti na radio Bostonu, tako da je ovo bio signal za mogući uspjeh. Istog trena, u listopadu 1978. The Police kreće na svoju prvu američku turneju koju su sami financirali bez ikakve pomoći matične firme A&M records. Turneja je prošla užasno; dva mjeseca boravka u Americi i tridesetak održanih koncerata po malim klubovima uspjelo je zainteresirati tek budne promatrače punk i new wave scene koji su prije njih vidjeli krah Sex Pistolsa i nezapažene nastupe The Clash i Boomtown Rats. Kuriozitet predstavlja nastup u njujorškom klubu "Last Chance" gdje su The Police svirali za konobara, tehničara i dva prodavača ulaznica!!! Mnogim bandovima bi ovo predstavljalo ključnu točku za raspad, no ekipa je tvrdoglavo nastavila dalje. Ostali su u Americi i početkom 1979. neupadljivo objavljuju nekoliko promotivnih reklama za "Roxanne" i album tako da im se recenzije pojavljuju u nekoliko glazbenih magazina što je rezultiralo sve češćim emitiranjem njihovih pjesama na američkim radio stanicama. Polako, ali sigurno, nakon dva mjeseca, u ožujku 1979. "Roxanne" dolazi na američku Billboard listu singlova i postaje omanjim hitom, te se ubrzo počinje širiti fama o tri plavokosa ljepotana u radničkim kombinezonima i najobičnijim patikama koji sviraju bijeli reggae. Britanska glazbena javnost ostaje ošamućena iznenadnim uspjehom ovih dojučerašnjih autsajdera, te se i u Britaniji ponovno izdaje singl i album koji je prvobitno bio štampan u ograničenom tiražu.

THE POLICE - Reggatta De Blanc (1979, A&M)
[  ]

Drugim albumom "Reggatta De Blanc" objavljenom u listopadu 1979. The Police su postigli svjetski uspjeh obilato naplativši sav uloženi trud unazad 3-4 godine tamnovanja u margini. Singlovi "Message in a bottle" sa Andyevim gitarskim "pletenjem" i mnogobrojnim izmjenama melodija i ritmova u isprekidanim lagano / žestokim tempovima, te "Walking on the moon" u laganijem ambijentalnom psycho reggae maniru su postali jednim od nekoliko najvećih hitova godine ustoličivši se na vodećim pozicijama američke i britanske top liste, a album je dosegnuo fantastičan milijunski tiraž što do tada nije pošlo za rukom niti jednom new wave izvođaču izuzev Gary Newmana. The Police su uspjeli pronaći način da spoje virtuoznu instrumentalističku tehniku, raznolike aranžerske ideje i trenutni reggae / new wave trend u komercijalni trijumf bez trunke patetike ili pomodnih ljigavosti. Stvorili su raznolik album kojim su potpuno profilirali vlastiti stil - mnogobrojne gitarske tehnike i maniri (ambijent, art, zarazni riffovi, pizzicatto, reggae, rock solaže…), odlični Stingovi vokali koji često zvuče "crno" obojeno, te njegovi prostorni i dinamički basovi kojima aranžira dramatizaciju melodije i nevjerojatni kombinatirni Copelandovi ritmovi s kojima se poigrava rezultirali su mnogobrojnim stilskim kopijama za kojima će posezati izvođači u rasponu od Ian Durya, Elvis Costella, Squezee, XTC, The Cars, Iggy Pop, The Beat, sve do samih zvijezda poput Blondie ili The Rolling Stones. 11 izuzetnih kompozicija od kojih se izdvajaju naslovni polu - instrumental "Reggatta de blanc" sa brojnim aranžmanima, prevratima i nevjerojatnom dinamikom podebljanom Stingovim pokličima., "Deathwish" s čarobnim gitarskim zvukovima i neobičnom bubnjarskom tehnikom, te ultra brzi new wave broj "No time this time" kao i "The bed too big without you" u ska reggae dub maniru koju će kasnije obraditi Sheila Hylton su bile najznačajnije točke albuma, mada i ostali dio materijala svojom raznolikošću ukazuje na vrlo široki spektar glazbene naobrazbe banda - psihodelija ili interes za elektroniku, kabaret i jazz u pjesmama "Contact", "Does everyone stare" i "Bring on the night".

THE POLICE - Zenyatta Mondatta (1980, A&M)
[  ]

Ogromna popularnost koju su stekli albumom "Regatta De Blanc" i medijska slava zahvaljujući skromnom, ali promišljenom imageu koji se temeljio na najobičnijim platnenim patikama, radničkim kombinezonima i crno - bijelim prugastim majicama pretvorio se u malo pomodarstvo čime su se The Police blisko približili najobičnijem sloju ljudi koji u bujajućoj pomodi raskošnih šljokica new romanticsa nije mogla pronaći svoj adekvatni status. Mnogi izvođači, uglavnom iz ska i new wave voda počeli su koristiti njihov prepoznatljiv image, tako da zaštitnim znakom ska pokreta postaje crno bijeli kolorit koji je označavao ravnopravnost rasa, a uniforma statusnim simbolom new wave izvođača. Pokrenuo se čitav ciklus uglavnom stilski ujednačenih odjevnih predmeta - od fino uređenih grupa The Jam, The Cure, Simple Minds do intelektualaca u pomalo rasijanim i šlampavim odijelima - Talking Heads, Gang Of Four, XTC, Undertones, Tuxedo Moon… Bez obzira na neke stilske (vizualne) reference koje su The Police uzrokovali svojom popularnošću, njihov treći album "Zenyatta Mondatta" ih je potpuno ubacio u kategoriju naseksipilnijih rockera, tako da je Sting proglašen najljepšim rockerom 1980., što je pridonjelo proširenju komercijalnog uspjeha banda i albuma. Međutim, ploča je pokazala mnoge borbe i sukobe u bandu koje na prethodna dva albuma nisu bile vidljive. Ovdje je band izgubio svoju punk / new wave energiju, a i dobar dio reggae formi, te uplovio u strogo koncipirani komercijalni predložak koji se samodopadljivo istaknuo u naivnim frazirajućim pop hitovima "De do do do de da da da" i "Don't stand so close to me". Premda su hitovi prošli s ogromnim uspjehom, glazbeni put banda je počeo naglo kolapsirati u kreativnom pogledu. Premda nema mnogo veze s njihovim glazbenim stavom i izrazom, band je zapao u krizu površnog prijateljstva. Svi oni su bili slučajni poznanici koji su udružili snage zbog istog cilja, a u trenutku kada su ga okrunili svjetskim uspjehom, u njihove živote ušla je droga, alkohol, ovisništvo, raskalašen život…, međutim, to se nikada nije odrazilo i na njihovu glazbu (osim sitnih upliva u djelomične psycho atmosfere koje su iskorištene samo da bi mjestimično naglasili egzotičnost vlastite glazbe), ali je počelo djelovati na međusobne odnose i hijerarhiju unutar banda. Sting je postao liderom skupine u kojoj nije dozvolio nikakve suvišne kompozitorske zahvate; sam je skladao osam od ukupno deset kompozicija dozvolivši tek u dva instrumentala autorski pristup Summersu i Copelandu (naslovi "Behind my camel" i "The other way of stopping") koji su pokazali potpuno drugo lice. No, zbog Stingove arogancije i olakotnog pristupa prema njihovim kompozicijama, ovi instrumentali su osim svojih određenih artističko - trendovskih vrijednosti tog vremena neadekvatno uklopljeni u album tek kao "popuna prostora". Sam Summers će puno godina kasnije konačno priznati kako je imao u to doba mnogo dobrih pop pjesama koje Sting nije želio objaviti jer je bio vođen politikom "boga i batine", tako da su njih dvoje (Summers i Copeland) morali slijepo pratiti vizije svojeg gazde. U repertoaru kojeg je Sting skladao nameću se brojne komercijalne reference. Prepoznavši kreativan potencijal svojih glazbenika - sluga, Sting se poslužio najjednostavnijim trikom uzevši njihove najvrednije manire koje je uklopio u svoje kompozicije. Primjerice, sve egzibicije koje je Summers izvodio na gitari minimalizirao je na najjednostavnije ponavljajuće fraze, tek u ponekoj kompoziciji će mu dati slobodan "desetosekundni" prostor za solo dionicu, dok je Copelandovu vrhunsku bubnjarsku tehniku sveo u puko i prazno opsluživanje taktova pri čemu je najveću pažnju posvetio dopadljivim aranžmanima i konceptu pop pjesme. Mnoštvo gitarskih ponavljajućih fraza (pogotovo u kompozicijama "Driven to tears" i "When the world is running down, you make the best of what's still around"), ali i odlične tehnike, prikazale su Summersa kao vrsnog gitaristu koji nije dobio dovoljno širok prostor koji bi mu omogućio da pokaže što sve umije, nagnati će ga nekoliko godina kasnije na suradnju s Robert Frippom s kojim će snimiti dva virtuozna instrumentalna art - rock albuma. Inače, ovdje je napravljen stanoviti stilski odmak od prethodna dva albuma, tako da se punk/rock energija pretvorila u umjereni pop u odličnom psycho funk poluinstrumentalnom minimalizmu "Voices inside my head" i vrlo čudnom dub komadu "Shadows in the rain" koji svojim stilom aludira na budući trip hop pun psihodeličnih gitarskih zvukova i echo vokala. Od starih ostataka reggaea prisutne su dvije vesele, ali i bezazlene ska poskočice "Canary in a coalmine" i "Man in a suitcase", dok su ogromne zamjerke bez obzira na glazbenu komercijalnu strukturu i vakuum koji je iskazan nedorečenim instrumentalističkim tretmanom išle na račun toga što skoro sve kompozicije završavaju fade - outom, što jasno govori u prilog Stingove proračunate komercijalne vizije.

THE POLICE - Ghost In The Machine (1981, A&M)
[  ]

Tamni omot na kojem se nalaze crvene kompjuterske digitalne brojke naslućivale su o mogućoj promijeni zvuka The Police. Došlo je vrijeme kibernetike, novih pogleda na proizvodnju glazbe, pa su i Sting & co. pribjegli ne tako očitim promjenama kako bi se to zaključilo po dizajnu omota. Štoviše, ovdje je bog i batina još više naglasio svoju diktaturu - Summersu nije dozvolio gotovo više nikakvih egzibicija, njegova gitara je potpuno u drugom planu i više ne služi kao atmosferski dekor koji je imao na prethodnim albumima. Šturo, gotovo programirano korištenje gitarističkog zvuka, te tek poneki interesantan trenutak je sve što je Summers dobio za obaviti, tako da je na ovome albumu njegova produktivnost potisnuta u drugi plan, dok je Sting naglasio obilje klavijatura i synthova. Dakako, sve je upakirano u fini proračunati proizvod koji podjednako miriše i pop i rock i new wave i elektronski, tako da se njegova učestala centralizacija provođenja ideja i dalje ostvarivala. Albumom su ostvarili ogroman svjetski uspjeh, postali su ogromna koncertna atrakcija i jedini stadionski band koji je isplivao iz new wavea i punka. Tri velika hita - "Every little thing she does is magic", odlična "Invisible sun" i "Spirits in the material world" su zvučno potpuno promijenili stil banda, no to se uopće nije odrazilo na njihovu popularnost budući da su bili veoma cijenjeni u Americi. Album sadrži i njihov kultni song "Demolition man" koji će biti vrlo često obrađivan motiv, a najpoznatiji je u verziji čuvenih Manfred Mann's Earth Band, te tamnopute Grace Jones. Istu kompoziciju će Sting iskoristiti kao zvučnu kulisu za istoimeni akcijski film sa Silvester Staloneom 1994. godine.

THE POLICE - Synchronicity (1983, A&M)
[  ]

Dvogodišnju pauzu između dva albuma okrunili su uspješnom svjetskom turnejom i postali dinosaurus band, albumi su im se stalno prodavali, a uspjesi ska i reggae izvođača su im samo išli na ruku jer je nova publika neprestano otkrivala njihove ploče zahvaljujući vrlo dobrim ostvarenjima na top listama izvođača poput The Beat, Madness, UB 40, Lene Lovich, The Clash… Sting je neko vrijeme proveo odvojen od sastava osluškivajući poteze koje će napraviti njegovi takmaci na top ljestvicama i pripremao veliku komercijalnu bombu. The Clash su već napravili dva albuma koji su se odmaknuli od punka - "Sandinista" i "London Calling", David Bowie se pojavio tog proljeća komercijalnim plesnim albumom "Let's Dance" koji je postao prvorazredni hit, Led Zeppelin su se definitivno raspali, The Rolling Stones su se odmarali nakon velike svjetske turneje, Michael Jackson se po prvi puta pojavio u ulozi crnca koji pjeva kao bijelac što mu se odrazilo neslućeno velikim uspjehom albuma "Thriller", dok ostalih protivnika u njegovoj konkurenciji gotovo nije niti bilo. U prilično dobroj situaciji za The Police, u ljeto 1983. objavljen je peti album "Synchronicity" najavljen izuzetnim singlom "Every breath you take" koji je spojio sve Stingove komercijalne finese komponiranja. Točno proračunat ritam - ni prebrz, ni prespor, tako da ga je zbog ritma, teksta i melodije prihvatila publika širom svijeta koja je na taj hit mogla i čagati i plesati klasični ples ili se stiskati na plesnom podiju kada je bio set laganica. Postao je najprodavanijim singlom u Americi i jednim od najvećih hitova te godine u svijetu, a gotovo dvadesetak godina su ga dj-i širom svijeta koristili kao prijelaz s brže plesne glazbe na laganiju i obratno. Pjesma je doživjela mnogobrojne obrade, a najčuvenija je ona u izvođenju hip - hop velikana Notorious B.I.G. koji ju je 1997. samplirao i naslovio "I'll be missing you". Hitovima su također postale i pjesme "Synchronicity II" brzog rock ritma s naglašenom Summersovom gitarom u kojoj prepliće mnogobrojne art varijante koje mu je dozvolio Sting (pa čak i laganiji izlet u psihodeliju), te "Wrapped around your finger" koju je drsko ukrao Goran Bregović za konstrukciju hita Bijelog dugmeta "Ako možeš zaboravi". Pjesma odiše romantikom i čežnjom, te vračanjem "milo za drago" (upravo ju je i Bregović tako skinuo), i potpuno se uklopila u trend new romanticsa. Najneočekivaniji potez na albumu je pjesma "Mother" u kojoj Sting na šizoidan način u stilu Anthony Perkinsa (glavni lik iz Hitchcockovog filma "Psycho") histerizira oko zvonjave telefona u vrlo konfuznoj glazbenoj kulisi koju će nastaviti na svojem prvom solo albumu "The Dream Of The Blue Turtles", a pronašlo se mjesta i za fine ambijentalne kompozicije "Walking in your footsteps" pod primjetnim utjecajima afro popa i radova David Byrna & Brian Enoa, te lagani atmosferski i opuštajući komad "Tea in Sahara". Po prvi puta na album nije uvršten niti jedan instrumental, a ne treba ni spominjati da sve pjesme završavaju fade outom.
"Synchronicity" je postao uz "Thriller" Michael Jacksona i "Let's Dance" David Bowiea najprodavanijim albumom godine i jedan od dvadesetak najtiražnijih albuma 20. stoljeća.
Nakon ovakvog uspjeha slijedila je ogromna svjetska turneja (u SAD su im predgrupa bili R.E.M.), a u jesen 1986. objavljena je jedina zvanična kompilacija "Every Breath You Take - The Singles" na kojoj je sabrano 12 najvećih hitova od kojih je "Don't stand so close to me" objavljen u novoj verziji. Nakon toga The Police su se na ogromno iznenađenje milijunske publike definitivno raspali i zauvijek otišli u povijest rock glazbe kao jedini dinosaurus band koji je ponikao iz punk i new wave eksplozije.
Sting je nastavio svjetski uspješnu solo karijeru, Andy Summers je u osamdesetima objavio dva art albuma s Robert Frippom i još nekoliko neprimjećenih radova, dok je Stewart Copeland nastavio raditi kao session bubnjar za potrebe različitih glazbenika, te se tijekom 90-tih i na početku 21. stoljeća pojavljuje i kao autor filmske glazbe.

horvi // 03/02/2007

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Flotsam And Jetsam

PETER GABRIEL: Flotsam And Jetsam (2019)

| 12/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Po'vratak kralja

PUNJENA PAPIGA: Po'vratak kralja (2019)

| 09/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Daemon

MAYHEM: Daemon (2019)

| 07/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking

Liam GALLAGHER / EDITORS / MARK LANEGAN BAND: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking (2019)

| 02/12/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Diskografija
  • Outlandos d'Amour (1978)
  • Reggatta De Blanc (1979)
  • Zenyatta Mondatta (1980)
  • Ghost In The Machine (1981)
  • Synchronicity (1983)
  • Greatest Hits (1990)
  • Message in a Box: Complete Recordings (1993)
  • Live (1995)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*