home > mjuzik > Gram pameti

kontakt | search |

TI RITU PIRI PIP: Gram pameti (Spona/ Aquarius, 2014)

Da je Dino Dvornik vriskao 'ja volim funk & roll, do pasa biti gol, tebi dajem znoj, dok držim mikrofon/ na bini biti svoj, pjevati ovaj broj, ja volim funk & roll!', biste li mu vjerovali? Naravno. A zamislite tek Olivera Mandića u ovoj roli. To bi bio urnebes!!!

Bio sam dosta rezerviran nakon njihovog prvog albuma "Tiritu Tiritu" (Spona, 2011) i prvog nastupa kojeg sam gledao u Malom pogonu Tvornice koncem iste godine kada ih je gledalo 20-30 ljudi, ali sve mi je odagnao odličan nastup na Velikoj rock eksploziji #6 u KSET-u 18.X 2013. kada su pomeli gotovo sve ostale izvođače svojom strasnom sviračkom i dotjeranom izvedbom pretvorivši se u iznimno zabavan funk bend koji za sada još uvijek prvenstveno opčinjava glazbenim, ali ne i striktno komercijalnim resursima. Doći će, dolaze, strpljenja, ući će vam pod kožu i možda postati nezaobilazni dio svakodnevnice.

Svirka benda je na momente fantastična na ovome albumu stvarajući dojam da se odnekud iz prikrajka dovukla sjenka duhača slovenske Miladojke Youneed s "Bloodylon" (1990), pa i trećeg, manje znanog elektronskog, odličnog i plesnog albuma "Libreta Bloo" (1993) koji je nestao u jeku domovinskog rata skupa s cijelom ex-Yu scenom, a sve to zahvaljujući sjajnoj 'pleh' sekciji (Silvio Šolda - Cio - saksofon i Marijan Zorzin - Kićo - truba) koja u ton i šlih prati frontmena Darka Buličeka - Špulu, te sve moguće konstrukcije benda sastavljenog od Brune Korunića - Kore (klavijature), Nine Raka - Bohuta (bas), Ivice Crvelina - Crv (bubnjevi), te najeksponiranijeg, gitariste Zorana Zorića - Zohana. Njihova glazba nije alternativna, a niti posebno se ne izdvaja kao što je bila Miladojka. Oni idu u ležernije soft sheme funka s naglašenim plesnim predznacima koji taman variraju između Dine Dvornika i Songkillersa, (pa ako se itko više sijeća Fali V), a upravo su jači za jednu potenciju u otkačenosti od Bastardz, Jinx i ranih Mayales, no nemaju tu žensku senzibilnost. I ne trebaju je imati. Funk je ionako glazba u kojoj rade hormoni prije mozga, gdje vlada erotska napetost u strasnom plesu i gdje se ne treba previše pametovati. Pa, ako ćemo pravo, niti r'n'r iz onih najranijih dana s konca 50-ih i početka 60-ih nije imao ništa bogznašto misaone tekstove, svi su oni bili okupirani seksom, ljubavlju i emocijama sve dok nisu došli tipični aseksualci Woody Guthrie i Bob Dylan.



Danas se nekome može činiti infantilno kad Špula u "Funk & roll", jednoj od najvitalnijih pjesama albuma zapjeva 'ja volim funk & roll, do pasa biti gol, tebi dajem znoj, dok držim mikrofon/ na bini biti svoj, pjevati ovaj broj, ja volim funk & roll!'. Ne dajte se smesti. To je vrhunac. Iskreni i energični ubod u sam epicentar. Upravo kao što su Elvis, Jerry Lee Lewis, Chuck Berry i kompanija tokom 50-ih neprestano veličali rock and roll i u gotovo polovici naslova pjesama spominjali jednu od te dvije riječi koje doslovce zajednički znače - mjuza za seks. Nikakvo 'kotrljanje i valjanje'. Rock je seks, niste valjda to zaboravili? Uostalom, zar nisu i The Beatles vikali 'samo želim svirati rock and roll muziku', The Rolling Stones 'to je samo rock'n'roll i ja ga volim', a Led Zeppelin ga sprašili u himni "Rock'n'roll" koju su Bijelo dugme drsko maznuli za hitčinu "Ne spavaj mala moja muzika dok svira"? Yeah, to je to. Ti Ritu Piri Pip vole funk do jaja i diče se s time. Možda im je ovaj refren previše nalik na Rambo Amadeusa "Balkan boy", ali fu(c)nk je to. I uostalom tko nije veličajući svoj žanr okupirao neke svoje idole. Samo se prisjetite kolika gomila bluesera spominje kako vole svirati blues, punkeri punk, metalci veličaju metal i distorzije, elektroničari otajstvo syntha i kompjutera, techno izvođači repeticije, a Sly And The Family Stone su dovitljivo dobacili 'sviraj funk bjelče ovako' ("Play that funky music white boy").

Elem, ovi Šibenčani su punokrvni i snažni funk bend orijentiran ka nama prosječnoj, priglupoj, a i onoj inteligentnijoj populaciji, te za svakoga imaju neke odgovore ili barem refleksije na neka vitalna pitanja koja se kreću oko emotivnih, a i kurentnih poimanja života. Naravno, u epicentru je muževnost i vječiti patrijarhalni sistem gdje žena lukavim potezima izvitoperi činjenice u svoju korist, taj vječiti pradavni nagon za seksom, muškim ponižavanjima, melodramatikama, upucavanjima i ostvarivanja jedne od nekoliko sasvim normalnih potreba. To frca gotovo iz svake pjesme, sve je puno erotike ili barem insinuacija na nju, osobito u "Transparentno", jako dobro nabijenoj ritmovima, basovima i gitarama "Romeo" (potencijalni mainstream hit) i jednoj od najizazovnijih "Sexy man" koja donosi prozaičnost Steely Dan, Steve Wondera i još mnogih velikana koji su koketirali s funkom, soulom, a bome i s jazz-blues/soft-rockom. Sjajne klavijature, odlični prateći vokali i nevjerojatno primamljiv seksi ženski spoken-word vokal. Tu još treba pridodati i sjajnu klavirsko-akustičnu baladu "Polako" s latino prizvucima i acid-jazz/pop atmosferičnošću kao stvorenom za idealnu protutežu svim ovim današnjim ljigavim zabavnjačkim hitovima, a ruku na srce, da Sting napravi ovakvu pjesmu, svi bi pali na stražnjicu. Ima u njoj mnogo senzibiliteta Roxy Music, Ferryija, Simple Minds, David Sylviana, Sade, Boe i romantike koju su mnogi zaboravili. Totalno se razlikuje od svih pjesama na albumu i odlazi u sasvim drugačijem, ozbiljnijem pravcu koji im barem, za sada još uvijek ne stoji dovoljno izrazito u konceptu, ali ako će krenuti u tom smjeru, onda moraju biti zaista veličanstveni bend. Ali pjesma im se nikako ne uklapa u koncept cijelog albuma, odudara posebnošću, intimnošću i profinjeno izabranom patetikom kakvu niti Chris Martin (Coldplay) ne može dočarati. Moram reći da je pjesma fantastičan pop hit i vjerojatno njihov komad za budućnost u kojoj će baš biti najprepoznatljiviji upravo po tome.



Preoštro bi bilo tražiti neke velike poante u njihovoj lirici jer funk sam po sebi ionako nije poligon za psihoanalitičke dizertacije, transcendentalne meditacije ili politički kolorit, već mjuza za zabavu, tj. idealna uvertira za seks. Prve dvije uvodne iznimno snažne pjesme "Cyberjunkie facebook@" i "Nemiran" porašpane i s hard-rock riffovima uranjaju u njihov prijatan, ovom prilikom vrlo žestok otpor ka onima koji slušaju Rozgu i mrze Majke, a u drugom slučaju individualiziraju s oštrim emocijama, to jest, priklanjaju se onima koji znaju što je 'prava mjuza'. Palac gore! To nije nikakvo dodvoravanje, već iskrenost uz odličnu svirku i fantastičnog vokalistu kojeg na koncertima zaista treba očekivati barem 'golog do pasa' poput Iggy Popa.



Treći favorit albuma je "Chuna", lucidni ritmički neandertal kao izvađen iz arsenala zaboravljenih Adam And The Ants i Bow Wow Wow uz vrsne duhačke dionice koje će podsjetiti na neke najbolje momente War (prisjetite se barem starog hita "Low rider"), dok je završinica ubjedljivi 'tour de force' gitariste Zohana koji je odvalio solaže i riffove ne štedeći niti punk, hard-rock, a bome, niti metal, a niti hardcore. Dakako, ovdje je najvažnija lirika koja neopisivo kroz lucidnu dramaturgiju asocira barem na svjetonazor likova poput Keruma, Mamića ili Bandića: 'prosječna seljačina nije mi do kolina/... nitko ništa ne valja, samo ja, samo ja' sa spoken-word dodatkom 'nisam niti ja svetac, ali ovo što se radi je katastrofa'. Bend se sjajno uklopio u kurentna socio-društvena pitanja i na svoj žestok funk način odigrao veličanstvenu himnu ismijavajući poput legendarnih "Maljčika" Idola cijelu vladajuću infrastrukturu i sistem, a da praktički nikome nisu stali na žulj. Sjajna stvarčina, jedan od ubjedljivih hitova godine, a i cijelog ovog priglupo izabranog blesavog sistema preuzetog od Tacherke i Reagana iz ranih 80-ih godina.

Posljednja naslovna "Gram pameti" izlazi izvan konteksta poput promatrača svega što se ovdje zbiva; ima ponešto i rocka u njoj (Zohanovi staccato riffovi), onako otprilike kao da čovik sidi na stini i promatra svu tu zaluđenu masu pitajući se 'koliko teži samo jedan gram moje pameti?'.

Jako mnogo. Uz činjenicu da ovom bendu još skoro da praktički nitko osim izdavača nije dao snažniji i komercijalniji 'vjetar u leđa', te da imaju nevjerojatan emotivno-seksistički, a i društveno-politički kontekst pun zabave i humora, moj komentar jest da su ovi Šibenčani nadomak one nenadmašne zafrkancije poput Idola koje je obožavalo milijunsko stanovništvo nekadašnje velike države. Ovdje nema rezerviranih, cenzuriranih ili sofisticiranih aspekata, neki su doduše nejasni, ali kakva bi to bila umjetnost da je sve jasno? Kič. Za sada se Ti Ritu Piri Pip ne povode nekim dalmatinskim i mediteranskim klišejima, rade globalno na visokim standardima, imaju odlično snimljen i produciran album iz vlastitog studija (producent je Dus!), sjajni su instrumentalisti, imaju priču i naposljetku nekoliko izrazitih hitova za budućih barem 20-30 godina, a možda i za cijeli život.

Sve će se ovo prepoznati u 'masi'. Kad-tad. Odličan album, nema šta, ljudi moji.

Naslovi: 1.Cyberjunkie facebook@, 2.Nemiran, 3.Polako, 4.Chuna, 5.Funk & roll, 6.Transparentno, 7.Tobacco blues, 8.Romeo, 9.Sexy man, 10.Gram pameti

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/08/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: A Universal Plague: Mutation

ABIOTIC: A Universal Plague: Mutation (2021)

| 06/12/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Prokletije

NEMEČEK: Prokletije (2021)

| 05/12/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Enter The Kettle

THE ORB: Enter The Kettle (2021)

| 04/12/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Riviera

MATEJ KRAJNC: Riviera (2021)

| 03/12/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: The Quest

YES: The Quest (2021)

| 02/12/2021 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*