Braća Nathan i Aaron Weaver koji su već dugi niz godina praktički jedini pravi članovi ovog benda iz Olympie (Washington, USA) na svakom albumu posežu za iznenađenjima. Nakon prva dva demo materijala koje su napravili kao peterac, na debi albumu "Diadem Of 12 Stars" (2006) ugostili su na vokalu senzibilnu Jamie Myers koja im je još gostovala i na čudnom shoegaze black metal EP-iju "Maevolent Grain" (2009). Prilikom rada na drugom albumu "Two Hunters" (2008) postava se rasula, otišla su sva tri gitarista (Will Lindsay, Richard Dahlin i Nick Paul) jer bend nije održavao koncerte, a braća su onda povukla neobičan potez - prihvatili su se analognih synthova i napravili mračan ambijentalan rad nagnavši sami sebe da ovladaju svim instrumentima. Nathan se prihvatio i mikrofona na kome je većinom mračno stenjao, uzdisao i mumljao, no kako god, uz brojna gitarska tremola, tempove koji su varirali od najtromijeg doom/dronea do blastbeatova stvorili su svoj stil povezavši black metal, ambient, psihodeliju i eksperimente u prilično dugačkim monolitnim kompozicijama koje su dosezale i do 20 minuta. Na albumu im je kao glavna vokalistica sudjelovala opako kreštava Jessika Kenney koju su pozvali i na posljednji album "Celestial Lineage" (2011). Tek nakon trećeg albuma "Black Cascade" (2009) odvažili su se na koncertne promocije gdje su svoju duet ekipu proširili s Ross Sewageom (Ludicra, ex-Impaled) i Oscarom Sparbellom (Christian Mistress). Interesantno, obojica su svirali samo bas gitaru. Albumi "Two Hunters", "Black Cascade" i "Celestial Lineage" čine zajedničku trilogiju protumačenom pod pseudonimima satanske imaginacije, mada Aaron tvrdi da s time nemaju ništa zajedničko. Štoviše u jednom interviewu je izjavio da oni nisu black metal bend već ga samo povremeno sviraju za potrebe nekih aranžmanskih dionica isto kao doom, dark ambient, crust punk, te neke utjecaje neo-folka. Ipak, najviše od svega, u dosadašnjem radu se osjećala nezaobilazna sintagma nasljeđa Neurosis koju su iz post-metal shema oblikovali u svoje mračne figure.
I kako je prošli album frcao sa svime i svačime od crusta, black metal, shoegaze, doom i ambijentalnih synth linija, te su okončali višegodišnji rad na trilogiji, odlučili su s ovim novim, petim albumom nastaviti u zacrtanom smjeru, tj. trilogiji pridružiti novog 'kompanjona'. Ali avaj, na ovih 40 minuta materijala gotovo da i nema gitara (disonantne distorzije su potpuno pretopljene u guste slojeve synthova), a bome niti bubnjeva. Vokal se nazire tek samo sporadično kao semantički efekt iz pozadine u jednoj kompoziciji i praktički je čitav album instrumentalne drone naravi.

Ovdje se osim mračnog dekora maglovito zgusnutih premaza synth harmonija, ambijentalnih referenca ugođenih kroz duboku psihodeliju često i sa sakralnim efektima (uvodna "Turning ever towards the sun", "Bridge of leaves") s ponekom staccato melodijom u stilu Jean Michelle Jarrea ("Initiation at Neudeg Alm" pojačana disonantnim gitarskim distorzijama) i turobnog drone tripa (najdulja "Celestite mirror" s režavim uzdasima) ne dešava ništa iole dramatičnije. Očekivalo bi se da će svu ovu dark ambient seansu odjednom prepiliti neka black metal tutnjava, ali od nje ni traga ni glasa. Da li to braća započinju rad na nekoj novoj trilogiji ili nečemu što je tek samo uvertira za novu priču potpuno je nejasno. A ako i jeste ovo početak neke nove faze u njihovoj karijeri, onda su uvod napravili totalno depresivno, neoptimistično, premračno, a bome i predugačko mada vrijeme od 40 minuta albuma i nije teško za odvojiti, ali ga zaista nije samo tako lako poslušati. Što će iz ovoga nastati tek predstoji vremenu da pokaže pravu narav braće u kome pravcu su krenuli.

Samo sitna opaska: koliko god da se ovo činio naporan drone/dark ambient album, ipak je znatno kreativniji i rafiniraniji od posljednjeg Burzumovog "The Ways Of Yore".

Naslovi: 1.Turning ever towards the sun, 2.Initiation at Neudeg Alm, 3.Bridge of leaves, 4.Celestite mirror, 5.Sleeping golden storm

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 02/09/2014