Ovi šveđani uboli su hit Dance With Somebody još 2008. Sve dotada pokušavali su, a bome i otada pokušavaju se barem približiti tom uspjehu, al čini se da im sva sila pokušaja, kad bi ih zbrojali ne dospijeva do toga.

Slična je situacija i s novim albumom. Čini se da su malo zaokrenuli od gitarističke klasike, ubacili nešto elektronike i predali se osamdesetima. Tako Black Saturday zvuči kao da je izašla iz radionice Petera Murphya ili Love & Rockets, Rooftop ima onaj neki soul prizvuk s zamamnim ženskim bekvokalom, koji me podsjetio na davno zaboravljenu Momve Your Body Close to Me. Money doesn't make you a man bolesno liči na Depeche Mode, dok Wet Dreams vuče na neku uspješnicu s Eurovizije 1985. Očaj!

No, ne predajem se. Slušam dalje. No If I don't have you, ubjedljivo je najlošija pjesma na albumu. Dosadna muzička podloga, koja bi kao trebala biti uzbuđujuća, ne uspijeva sakriti glas koji propušten kroz vokoder zvuči kao prehlađena teta iz Colonie. A pjesma traje 7:45. Ja sam vjerojatno prvi i jedini koji ju je preslušao do kraja, očekujući neki rasplet. Otkrit ću Vam tajnu. Nema ga!

I kad sam pomislio da nema goreg, dočekalo me "Bejbe…". Užas. Pogađate, pjesma se zove Baby. Sad već vjerujem da neću izdržati do kraja pjesme, a kamoli do kraja albuma. No, slušao sam i gore. Sigurno. Trenutno se ne mogu sjetiti, ali… Uz predosadnu Lonely Driver razmišljam gdje je nestala snaga i moć benda iz pjesme s početka texta, ili makar osrednja kopija dobrih bendova iz osamdesetih. I odlučujem da nisam dovoljno jak, da nemam dovoljno slobodnog vremena potrošiti još 17 minuta da završim ovaj album.

ocjena albuma [1-10]: 2

pedja // 25/09/2014