Izgleda da se sve što Jack White dotakne pretvara u zlato. Svi znamo za White Stripes i nihovo posljednje remek djelo "Get Behind Me Satan". Imali smo prilike provjeriti ih i uživo u Zagrebu na fenomenalnom koncertu u "klaonici". Prije toga je White svirao, pjevao, skladao i producirao posljednji album Lorette Lynne "Van Lear Rose" i stvorio jedan od boljih albuma 2004 godine. Osim rada na posljednjem albumu White Stripesa, White je stigao prošle godine pomoći i svom prijatelju Brendanu Bensonu na njegovom posljednjem i vrlo dobrom power-pop albumu "Alternative to Love". U to vrijeme je nastala i ideja o bandu Raconteurs kao i prva njihova pjesma "Steady as She goes" koja je u međuvremenu postala planetarni hit. Upregnuta je i ritam-sekcija Detroitskog banda The Greenhornes koji su s Whiteom radili već na "Van Lear Rose" i krenulo se u snimanje albuma o kojem će se ove godine najviše pričati i koji baš zvuči kao križanac Bensonovog i Whiteovog dosadašnjeg rada. Natuknice koje mi padaju na pamet pri slušanju ovog djela su psihodelija, garaža i hard rock a očite su reminiscencije na albume poput "revolver", "forever changes" ili pak "III". Iz toga proizlazi da album Raconteursa i nema baš neke veze s tipičnim detroitskim zvukom. I dobro je da je tako, jer još jedan band detroitskog zvukovlja nam stvarno nije potreban. Osim najavnog i već spomenutog singla vrhunci albuma su "zeppelinovska" "Broken Boy Soldier", "purpleovska" "Store bought Bones" i "Blue Veins" - posljednja pjesma na albumu koja i najviše od svih nalikuje na nešto što bi moglo biti i u opusu White Stripesa. "Broken Boy Soldiers" možda nije novi "Nevermind" kako ga već naziva gomila kritičara ali je sigurno u rangu "Songs for the Deaf".

ocjena albuma [1-10]: 9

le figuar de kranque // 15/06/2006