Aljoša Šerić je na novom albumu Pavela uronio u melodramatične balade nadahnute instinktivnim emocijama iz više rakursa. On sagledava paralelno slijed događaja u intimnim vezama, one događaje kojih se najradije nitko ne bi sjećao, one koji su činili prijatne trenutke i one koje promišljeno i cerebralno kultivira na posebno razmatranje. Stihovi i slike naviru mu bez smorenih lažnih nadahnuća ili kafanskih zapažanja svojevrsno zazirući od bilo kakvih društvenih relacija ili nevažnih životnih lamentacija.

Neosporno je sazrio kao poeta svijesan da o ljubavi vrijedi pisati sentimentalno, ali i s vječitom dozom opreza od zamki promišljajući u najvažnijoj temi "Ispočetka" da ga je posljednja ljubav koštala ponosa, iscrpila u zabludi, te da je kao tragični junak nezdravog patosa pao na okladi. Iz njegovih stihova unatoč nekih lošijih i neugodnijih proživljenih iskustava uglavnom izbija toplina i nježna nazočnost, jednostavna i neposredna blizina, te posve predana, takoreći sućutna i empativna briga za voljenu osobu s hrabrom poduzetnošću kontempliranom kroz romantiku, strepnje i privide. A ponekad i kroz sitne ideološke romantične laži u koje se općenito 'besmrtno' vjeruje.

U samu fabulu je nanizao nekoliko različitih likova kroz gramatičke varijacije na 'njega', 'nju', 'njih', 'nas' i 'sebe' apsolutno lišen egocentrizma i subjektivnog kriticizma. Moglo bi se reći da je ovakva odmjerena miš-maš kombinacija skakanja s percepcije na percepciju vrlo dobar lirski konceptualni pogodak: pjesme se nižu u omnibus pričicama stvarajući idealno pogođen scenarij o ljubavnoj patetici koji podjednako korespondira između indie rock pristupa bivšeg benda Ramirez i ukusno dizajniranog srednjestrujaškog domaćeg popa koji je tek djelomice u okvirima zabavnjačko-šlageraške estrade razvijajući smisao rockerskog emotivnog garda u baladama. Vrlo fini ambijentalni instrumental "Uvod", te prva pjevana "Čaroban" iz prvog lica jednine o nadanjima u pozitivan stav, kao i još jedan instrumental "Jasmina sanja u tehnikoloru" s ponešto fučkanja, vox-extended efekata 'pa-ra-ram/ pam-pam-pam' i malo rasplesanog tempa dođu ustvari kao poprilično dugačak 'intro' u čitavu priču gdje se Aljoša pokazuje vrsnim režiserom koji umije dramatizirati držeći slušatelja u neizvjesnosti bez onog suhoparnog klišeja popunjavanja prostora minutaže albuma.



Prava priča počinje da se zakuhava tek od četvrte "Autentično osrednji" u plesnom kabaretskom raspoloženju s blagim jazzy primjesama starinskog dixielanda kao izvučenog iz epohe crno-bijelih nijemih filmova čemu je pridonijela široka sekcija glazbenika (pianino, kontrabas, duhači), a onda praktički skače čitavo stoljeće naprijed. "Pastorala" u melodramatičnom raspoloženju rock balade preplitanjem nekolicine lica stavlja na vagu onu zanesenu maštariju iz dječačkih doba ('sanjaš o idili otkad si mali, o vrhunaravnoj vezi, pastorali, pa shvatiš da si žrtva iluzije...'), a lagani country "Ljubav stoljeća" s finim i nježnim vokalom Antonie Matković otkriva tendenciju današnjih bračnih zajednica koje funkcioniraju na prividnim relacijama gdje uvjek netko zbog nečega nastrada, no unatoč tome pokušava se zavaravati da sve funkcionira u najboljem redu ('izludit ću te, lagat ću te, bez imalo srama ševit ću druge'). Nepopravljivi romantizam izbija iz jazzy laganice "Tek je prva" o mladim parovima koji se kunu u bonvivanost sutona godina (tako je to uvijek), međutim veliki hit "Čuvaj me" vrši totalan zaplet radnje ne precizirajući čiji je bio 'grijeh' koji je slomio obećani svijet. U tome je Aljoša vrlo lukav i pronicljiv poeta s bogatom dramatikom u vrlo jednostavnom lirskom izdanju. Naravno, nije potrebno posebno navoditi da pjesmu pjeva Antonia, na radio programima se jako mnogo izvrtjela.



Nastavak 'filma' vrti se u "Dobro je da sam bivši", još jednom potencijalnom hitu koji daje nade prevarenim i slomljenim ženskim srcima (a i muškim pokajnicima), blueserska "3:27 AM" pokušava smiriti neke uzavrele strasti ('večeras nemamo strahova, lagani smo, iz posljednjih redova napadamo'), no pravi rasplet dolazi u spomenutoj "Ispočetka" u kojoj se figurira više slojeva romantičnih kontemplacija u nekoliko smjerova. Aljoša kao poeta umije u relativno kratkim tekstovima napraviti cijele male priče ne obazirući se mnogo na rime i lirsku proporcionalnost; po tome on jest rocker u duši prevrtljivo fleksibirajući knjišku fikciju održavajući sklad fabule. Pjesma jednostavno puca od dramatike s prisnom predanošću artikulacije figura u sofisticiranom sistemu. Sve ono što se na prethodnim pjesmama 'kuhalo' s neskladom u intimnoj vezi, ovdje je definitivno puklo, ali i ne mora biti tako. Ne daje do znanja da se dvoje ljudi pomirilo (možda i jest), ali činjenica jest da poanta pjesme aludira na sređeni odnos dvoje ljudi kojima je konačno došlo vrijeme da osjete puls u zapešću i dah na usnama prisjećajući se nekih nesretnih ljubavi. Stihovi idu prilično u širinu i mogu se tumačiti višesmjerno, uglavnom veoma romantično.

Slušajući album nikako nisam mogao smetnuti s uma mnoge romane Alberta Moravie koje sam čitao prije više od dvadesetak godina. On je imao stil ruskog realiste s mnogo emotivnih preokupacija, a gotovo redovito mu se na kraju romana pojavila neka posve nepredvidljiva stvar koja je izokrenula cijeli smisao naopačke. Ne znam da li je Aljoša jedan od njegovih čitatelja, no ovdje je napravio identično sličan potez u posljednjoj "Uz njega je nikad nije bilo strah". Čak se poslužio i vrlo sličnim motivima vremena nakon 2. svjetskog rata, 1949. godinom. Dva glavna lika ove pjesme pred najezdom proletera odlaze tamo gdje se govori 'švapski', on se zaposlio na hamburškoj koči koja je jednom prilikom doživjela brodolom, a ona je uz mnogo romantične idile iz Aljošine prizme kasnije ostala okružena unucima i sanjala cestu, vrućinu na Svilaji i život joj se odvrtio u trenu...

Cijela priča je naoko gotova u Moravijinom stilu, no ovdje ima i jedan znalački izabran potez u obliku bonus pjesme "Od svjetla i ptica", nove verzije s posljednjeg Ramirez albuma "Svijet je lijep" (Menart, 2011). Težnja ka savršenoj ljubavi. Onoj kad je i najteže, kada se umire i pati da se dostojanstveno voli. Napravljena je u raskošnoj varijanti s uvodnom minimalističkom piano melodijom, violinom Jasmine Boić i fantastičnim grande finalom u kojeg je uključeno nekoliko gudačkih linija, bubnjevi i gitare veličanstveno naglašavajući kompetentnost cijelog benda za ovako umješno koncipiran sadržaj albuma.

Zanimljivo je da se album snimao kod Nikše u Kramasonic Studiju, a bez nekakvog parafraziranja, djeluje kao da je snimljen negdje u USA ili po razvikanim europskim studijima. U pratećoj postavi je mnogo napravio Tomislav F. Šušak (Skaut, Kinoklub) svirajući bas, gitaru, ukulele, synth, mandolinu, radeći programe, aranžmane i dobar dio produkcije, te još desetak muzičara. Očigledno se nije štedio kreativni integritet i čvrstoća pjesama. Ovo jest pop, strahovito radiofoničan i komercijalan, ali daleko od one ljige i baruštine koja bazdi na balkansko srednjestrujaško blato. Odmjereno i s velikim istančanim ukusom, Aljoša i Pavel podarili su univerzalnu priču o neskladima i željama u emotivnim ljudskim relacijama, progovorili su o raspadima brakova, monumentalno važnim stvarima koje čovjeka čine potpunim ili mu oduzimaju ono strahovito važno zrnce života: nadu i ljubav. Ove pjesme nikoga ne degradiraju svojim upućenjem u bit srži osnovnog problema na tim relacijama. One uvode u razmatranje mnogih detalja kako bi ljudima bilo bolje živjeti samo da postoji ljubav ne obazirući se na goruće egzistencijalne probleme. Pokušavaju primiriti ljudsku strast ka aroganciji i negativnom mentalitetu, izbjegavaju primitivizam, teške riječi i pozivaju nevjerojatno mnogo na romantiku i praštanje. A toga je danas jako malo.

Naslovi: 1.Uvod, 2.Čaroban, 3.Jasmina sanja u tehnikoloru, 4.Autentično osrednji, 5.Pastorala, 6.Ljubav stoljeća, 7.Tek je prva, 8.Čuvaj me, 9.Dobro je da sam bivši, 10.3:27 AM, 11.Ispočetka, 12.Uz njega je nikad nije bilo strah, 13.Bonus: Od svjetla i ptica

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 27/10/2014