Bilo bi nezamislivo hipotetski predočiti kako bi danas izgledali bendovi poput Arcade Fire, Foals, Editors i još gomile sličnih što se marketinški lukavo predstavljaju iza nazivnika indie-rock da nije bilo Roxy Music i Bryan Ferryija, te naravno David Bowiea. Još davnih 70-ih kad su Roxy Music održavali jednu od svojih bezuspješnih turneja po USA, a Amerikanci su tražili da im sviraju rock and roll, Ferry im je odgovorio 'pa mi jesmo rock'n'roll bend, samo vi očito niste baš bistra publika'.

Njegov najkomercijalniji teren je ostala Britanija (album je dosegao solidan UK no.19) i veliki dio Europe, te kako to kod njega već ide, stalno iznenađuje s nekim novim 'starim' riješenjima, odnosno klasicizmom na kojeg on ima posve relevantno opravdan autorski legitimitet s obzirom da je u starom bendu razvio stil koji jednostavno rečeno ne stari i ne pokazuje ama baš nikakve znakove vremešnosti. Ovaj 15. solo album podsjeća na najkreativnija razdoblja Roxy Music i njegovih sjajnih solo radova iz 80-ih, albuma "Boys And Girls" (1985) i "Bete Noire" (1987). Rasplesan je, dinamičan, senzitivan i mladalački nabijen potencijalnom energijom za plesne podije kao da se tek sad raspliće epopeja new-romantics ere s Japan i Duran Duran. Ustvari, ovo je pravi Ferryijev povratak u ono što je oduvijek radio najbolje ne obazirući se na nerentabilnost diskografske industrije današnjice. Uposlio je ogromnu sekciju muzičara i pratećih vokala, te napravio daleko kreativniji rad od vrlo cjenjenog "Olympia" iz 2010., koji je usput, dobio i Porin u kategoriji najboljeg inozemnog albuma. Ovdje su između ostalih Steve Jones, Flea, Mark Knopfler, Johnny Marr, Nile Rodgers, a za bubnjevima sjedi Ferryijeva kćerka Tara…

Naravno, tematika su mu i dalje žene, romantično slomljeno srce nasred plesnog podija, neostvareni snovi, patetični memoari i razne lamentacije kojima nikad nema kraja uobličeni ponovno u konceptualnu priču o ljubavi s melodramatičnim akcentom. O tome koliko se 'pomladio' predočava i sama omotnica albuma: na njoj je Ferry s neke fotografije iz sredine 70-ih (dugački zulufi) i može zavarati da je ovdje riječ o nekakvoj retrospekciji starih pjesama, pa i obrada, ali nije. Po naslovima pjesama reklo bi se da je primjerice laganica "Soldier of fortune" obrada Deep Purple, a "Midnight train", "Driving me wild", "A special kind of guy" ili "One night stand" još neka varijanta prokušanih pop-rock hitova iz širokog asortimana mainstreama. Ne. "Avonmore" je praktički nastavak onog Ferryija kakav je trebao doći koncem 80-ih, odnosno početkom 90-ih s ne baš oduševljavajućim albumima "Taxi" (1993) i "Mamouna" (1994) koji su došli prekasno.



Prvi dio albuma su vrlo plesne pjesme uvodeći u Roxy Music temperament s početnom "Loop De Li" gdje ne manjkaju psihodelične gitare, pozadinski sax, mnoštvo staccata i bogatih melodičnih improvizacija s ukrašenim raznobojnim figurama u nastavku kroz "Midnight train", "One night stand", "Driving me wild" (s ponešto DJ scratcha) i daleko najrasplesanije naslovne "Avonmore" koja kao da je napravljena u šlihu Giorgio Moroderovih disco kreacija s konca 70-ih. Druga polovica su laganije teme, upravo klasične Ferryijevske s ambijentalnim pasažima, ponešto klavira i odmjereno balansirane elektronike eksplodirajući u dvije posljednje "Send in the clowns" (po tekstu Stephen Sondheima) i jedinoj pjesmi koju on ne potpisuje - "Johnny & Mary", obrada Robert Palmera iz 1980. s albuma "Clues". Vokal mu se za razliku od nekih frontmena velikih bendova apsolutno ne mijenja, konstantan je i senzualno romantičan, tako da svaki stih kojeg otpjeva donosi mnogobrojne metaforičke relacije s uvjerljivim poetskim sadržajem ponovno dokazavši da je uistinu rijedak slučaj rock pjevača koji funkcionira isto kao i 1972. godine.

A special kind of guy.

Naslovi: 1.Loop De Li, 2.Midnight train, 3.Soldier of fortune, 4.Driving me wild, 5.A special kind of guy, 6.Avonmore, 7.Lost, 8.One night stand, 9.Send in the clowns, 10.Johnny & Mary

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 06/12/2014