Ajoj. A hahahahahahaha! Da krepaš od smijeha!

Mislim da u svojoj 3 decenije dugačkoj praksi praćenja, promoviranja i recenziranja glazbenih i inih izdanja nisam naletio na ovakav raritetan slučaj koji je čisti apsurd. Mogli su Becket, Ionesco, Camus, Kafka, Burroughs i ostala ekipa pisati iz sličnih aspekata stajališta, Devo i The Residents se predstavljati šmokljanima i neznalicama, Rambo Amadeus od sebe raditi budalu s niskim kvocijentom inteligencije, Beastie Boys imitirati pomahnitale ekscentrike i glupane, režiseri snimati "Glup i gluplji", "Forest Gump", "Mr.Bean", "Jackass", mnogi bendovi i umjetnici aludirati na koješta s ciljem predstavljanja osobnosti bez mnogo percepcijskih mogućnosti, no to je redovito u svrhu biznisa i stvaranja adekvatno ciljane slike o samom autoru i njegovom radu ispred promatrača.
Kao prvo, ne znam odakle da počnem. I nije mi namjera nikoga da uvrijedim. Pa, evo ovako… Kad sam dobio ovaj uistinu dragocjeni cd, prvo nisam znao uopće dešifrirati šta bi to moglo biti. Na omotnici nehajnim rukopisom na čirilici piše nešto prilično nerazumljivo: s prednje strane 'blail' i 'ovotoa', a sa stražnje 'blgar', 'ovoa', 'ožon', 'evea' i 'ejovao', odnosno, ako sam uopće dobro povezao smisao rukopisa, pomislih da je možda neki istočno-slavenski jezik u sofisticiranom izrazu. Otvorih omot, a unutra crtež benda i pisana izjava frontmena na srpskom u prilično paradoksnom jezičnom kontekstu. Opet pomislih da je to neka čisto formalna zafrkancija nekih ekscentrika koji se namjerno šegače. Ajde, da poslušamo. I ti bokca, pa ovo nije audio cd, već polusatni video zapis s naslovom "Dokumentarac". Hm? Nikad nisam čuo za bend, a već imaju dokumentarac, no kad sam ga pogledao, shvatio sam da je to i bio najbolji mogući način za prikaz ovog istinski nevjerojatnog projekta, a čudno kuda su mi misli vrludale da nisam pomislio kako bi se iza toga svega mogao nalaziti Wostok kao režiser i ekipa vršačkog undergrounda (Sanja Stepanović i Joža Bolonić) koji su uspjeli, ma svaka im čast, sastaviti kratku i jezgrovitu priču. Mora biti da me djelomice omelo u tome što se u nekim kadrovima pojavljuju dva meni poznata zagrebačka lika iz bendova Kawasaki 3P i čini mi se Worrg ili Merde Sur La Mer, nisam najsigurniji, pa tako isto nisam mogao točno pozicionirati lokaciju. Vinkovci? Zagreb? Negdje u Sloveniji (odmah na samom početku je intervju za Radio Študent)? Negdje u Srbiji?
Bitlsti su trojac u sastavu Bata (vokal, gitara, instrument koji mu dadeš), Dule (bubnjevi s palicama od savijenih šiba) i Miloš (gitara i vokal), a još 2002. su bili u Europi i bili su Lutke. 'Jedna stvar je vezana za rok, a to je rok trajanja i godine su trajali, onda su se vratili i onda se njihova turneja očekivala od samog kraja. A taj rok nije samo rok već i povk muzika koju će da slušaju samo narodnu muziku, nego to je rok muzika koju muzičari slušaju. U svakom slučaju rok muzika to je roker. A zašto roker? Zato što su njih trojica imali kad je to nastalo, ali onda je to drugo nastalo. Ovaj drugi svetski rat, to je počelo devedeset i neke. Devedeseti maja kad je bio njihov menadžer…' Oh, evo, to je kraći izvod iz interviewa s Batom u kome će teško ikome biti jasno šta je ovaj bend kad se ne pogleda što sve umiju da rade sa strašću i voljom uvjereni da su istinski prave zvijezde.
Ustvari, ova tri momka su mentalno zaostali, sasvim sigurno su pohađali specijalnu školu i mogu da samo pretpostavim kako je učiteljima (i roditeljima) bilo teško i naporno raditi s njima. Kroz dokumentarac se jasno vidi da neznaju svirati niti jedan akord, Bata je u dvorištu izveo jednu pjesmu na akustičnoj gitari pjevajući improvizirani engleski bez imalo smisla, a veći dio zapisa je video snimak, nazovimo 'koncerta' u nekoj manjoj prostoriji koju im je prateća 'služba' osigurala s razglasom i video projekcijama. Čitavo vrijeme Bata se svađa s Duletom da ne nabija po bubnjevima jer ne svira sam, čak ga hoće i izbaciti napolje, a bome je skoro mogla pasti tu i poneka šamarčina. Za to vrijeme Miloš drnda po akustičnoj gitari, no i on dobije prekor od Bate, pa na koncu dobije mikrofon da nešto otpjeva. I kad su se uspjeli nekako usuglasiti, Bata je dobio bas gitaru, objašnjeno mu je da postoji gitarsko pojačalo kako bi bio glasniji od bubnjara, te je koncert mogao početi s navodno pripremljenim uvodnim govorom koji se sveo na nekih dobrih 5 minuta Batinim ponavljanjem 'dragi sugrađani, Sanja šta me snimaš, ajde od mene, dragi sugrađani, Miloše prestani, ovaj dragi sugrađani, Dule, smiri se, jel sam ti rekao da počneš? Jel sam ti rekao da počneš? Ne?'. I onda je Bata dobio mikrofon rekavši 'tišina sad'. Pa onda po tko zna koji puta 'dragi sugrađani' (Miloš mu ironično dobacuje 'dragi sugrađani') i opet nastaje konfuzija između njih, no kad su počeli svirati, nastale su ovacije, Bata je drndao po jednoj žici, Dule nabijao repetativno 'tndr-tndr-tndr-pljas po čineli', a Miloš u pozadini nešto dobacivao u mikrofon. I tako jedno 3 minuta kakofonije kakvu niti Sonic Youth nisu radili u vrijeme ranih 80-ih kad još nisu znali niti gitare pošteno držati u rukama. Bata je dobio i akustaru ponavljajući isti motiv, a Dule se nije odvajao od svoje zacrtane sheme uz potporu i gromoglasne urlike prisutnih, te se na koncu pojavio i zadovoljni smiješak na Batinom licu. Jes, Bitlsti su napravili pravi koncert!



Ovo sve što se nalazi na ovome polusatnom video zapisu nema premca. Jedinstveno je, originalno i neponovljivo, izvan bilo kakvih konteksta globalne muzičke kulture i shvaćanja umjetničkih stremljenja. Nije niti najmanje važno što ovakvu scenu elitni, populistički, pa i alternativni krugovi ne tangiraju i ne doživljavaju jer ionako svi samo brundaju o visokim dometima, domišljatostima, ideologiji, nekakvoj ljepoti, ukusima i još koječemu nadmetajući se raznoraznim kriterijima i zakonitostima. Približimo se bendu: Bitlsti se izražavaju iskreno jer rade ono što vole i smatraju to svojom oazom uvjereni u vlastiti stil za kojeg im bliska okolina zdušno navija i daje svu moguću podršku pri čemu se svi jako dobro zabavljaju. Bend je dobio svoju šansu, kod njih se izgleda sve zahvaljujući Wostoku i ekipi odvija u hodu, nema nikakvih priprema, te koliko god ovo sve izgleda paradoksno, istovremeno je i fantastično apsurdno da jednostavno tjera na smijeh. Nema tog režisera, pa niti glumaca koji bi ovako uvjerljivo prenesli stvarno mentalno stanje momaka koji su uvjereni da rade rok i povk muziku. Muziku novog vremena koja se ne obazire na nikakve žanrove, muziku koja je toliko slobodna, a istovremeno skučena i bez horizonta, no upravo u tome i jeste njena čar. Nema konkurenciju, pa makar koliko god vršački underground bendovi radili nešto vrlo slično. Ovi Bitlsti su prirodni, neiskvareni, ništa ne glume i samo vole da sviraju.

Raritet nad raritetima.

horvi // 06/01/2015

> vidi sve fotke // see all photos