Mariusz Bogdanovicz poljski je kontrabasist koji je prošle godine sa svojim kvartetom nastupio u Zagrebu u sklopu jazz.hr/jesen festivala. Na tom koncertu svirala je ista ekipa koja je snimila i ovaj album; Mariusz Bogdanovicz (kontrabas), Adam Wendt (tenor i sopran saksofon), Milosz Wosko (glasovir, klavijature) i Sebastian Frankiewicz (bubnjevi).Nakon koncerta zahvaljujući Davoru Hrvoju i Magdi Marek, zaduženoj za menadžment ovog poljskog umjetnika, uspio sam si osigurati primjerak ovog cd-a. Ono što sam čuo na koncertu jednako se odnosi i na album Syntonia. Prije svega to je lirični ton sa saksofonom u prvom planu. Uz saksofon, klavir ima dionice koje klize između pitkog jazza i klasične glazbe. Mariuszovo sviranje basa također je "pitomo", nema divljanja po žicama, tonovi su mu odmjereni i postignut je idealan sklad. Od prve "Non plus ultra" sve je posloženo i pristup pjesmama ima jednu radiofoničnu crtu. Treba istaknuti da su sve pjesme na albumu autorske i Mariusza je čak zanimljivije promatrati kao kompozitora i kompletnog autora, doli virtuoza svog instrumenta. "Emigranci" ima lagani klavirski uvod i meditativnim pristupom sličan je opusu Torda Gustafsona, a ekvavelentnu snagu meditacije u pjesmi nastavlja saksofon. Pjesma u jednom trenutku doživljava bržu promjenu ritma i s ulaskom harmonike (Andrzej Jagodziski) prelazi u meditarinsku klimu i osjećaj. "Stad tego nie widać" je do kraja usporena s istaknutim uvodom gudala po kontrabasu. "Night rain taxi" vas zovi po noćnim cestama, sa svim onim predvidivim i nepredvidivim situacijama koje nudi noć, uz bas dionicu koja se ciklički ponavlja, a ostali instrumenti, ponajviše saksofon crtaju noćne zvukove. Tu je grupa dala oduška ka slobodnijoj formi improvizacije.



Jako zanimljiva je i "Bhumahue" koja pogađa sredinu između karpatsko mediteranskog ugođaja. Za tu sredinu ponajviše su zaslužni gosti, Marcin Olak na akustičnoj gitari i spomenuti Andrzej Jagodziski na harmonici. Najpitkija pjesma na albumu, ujedno je i ona koja mi se najmanje dopala, "Nie zapominaj mnie". Jazz forma kod nje odlazi u sladunjavi pop, ponajviše uplivom vokala. Iako je formalno u toj pjesmi sve na mjestu, to je i čini običnom. Završna "Syntonia" po kojoj je album i dobio ime, vraća stvari na svoje mjesto i nudi atmosferu koju je album do vokalne dionice posjedovao. Tu si je i autor albuma dao oduška u solo improvizaciji, sa saksonom koji je samo nastavio rolati glavnu temu.

Objašnjenje naslova albuma napisano je na njegovim koricama kao način obraćanja ljudima okarakteriziran željom za emotivnim povezivanjem i zbližavanjem. Ovaj album tu emotivnu crtu ima u sebi i baš ta pitkost će se u startu dopasti najviše novopridošlicama u svijet jazza. Oni koji su dublje unutra možda pronađu nešto što su možda putem izgubili.

ocjena albuma [1-10]: 7

jura // 16/03/2015