S imenom osebujnog umjetnika iz susjedne BiH prvi put sam se susreo kad mi ga je Mario Rašić spomenuo u druženju prije KSET-ovskog koncerta njegovog Zoo Ensemble-a. Poslao mi je Mario i YouTube linkove u kojima sam već na prvu spoznao osebujnost i emociju Božina vokala. Tu je malo pomalo krenula moja potraga i upoznavanje sa sevdahom, koji iz Božina glasa tu glazbu vraća korijenima. Božo je, koliko sam pratio njegov glazbeni put, jedan dio svog života proveo proučavajući sevdah glazbu, posebno njegove početke. Tim potezom dobio je dobru predodžbu što sevdah jest, i kroz svoj prvi samostalni a cappella album to savršeno ispoljio van. Božo je, uz samostalni rad, snimio i dva albuma sa skupinom Halka, s kojima je nastupio već dvaput u Zagrebu, na ovogodišnjem InMusicu i početkom godine u rasprodanoj Maloj dvorani Lisinski.

Za razliku od glazbene priče u Halki gdje je kompletan bend involviran u rad albuma, Božo je na albumu Moj sevdah istupio samostalno. Baš tim potezom, koji je danas i više nego neobičan, uspio je vratiti sevdah glazbu u svoje prvotno stanje, onako kako su ga nekad mlade djevojke, obavijene tugom, pjevale u svoja četiri zida. Božo iz sebe, svojom interpretacijom izvlači emocije tih djevojaka. Pogoditi takvo emotivno stanje rijetko mogu i vrhunski ženski sevdah vokali. Kod njega nema fige u džepu, on je nepatvoreni pjevač čijim će se emocijama u narednih nekoliko godina klanjati cijeli svijet. U njegovom vokalu ima i ženskih i muških tonova, pa se nerijetko može pomisliti da neke od dionica izvodi ženska osoba. To ustvari i nije daleko od istine, jer ćete vrlo često u Božinim intervjuima pročitati da je on i muškarac i žena u muškom tijelu. O albumu na kojem jedan instrument ima glavnu i jedinu ulogu, nije lako pisati. Nekako sam mišljenja da to kod ovakvih albuma i nije namjena. To su albumi kojima se jednostavno prepusti i koji vas vrlo brzo mislima odnesu negdje daleko. Kod slučaja Bože Vreće emocije su taj glavni parametar, što je kod sevdaha i najbitinija komponenta.



Božu Vreću krasi još jedna posebnost koju je, vjerujem, dobio proučavanjem sevdaha. Uz vrhunskog interpretatora sevdah klasika, Božo je i kompletan (tekst + glazba) tvorac novih sevdah pjesama kojima se ili uspijete nametnuti do kraja, ili još brže padate. Kod ovako jakog autora, koji ima iznimnu sigurnost u svoj glas, problema nije bilo. To je iznimno hrabar potez, jer Vrećo nije obrazovani glazbenik, već samouki čovjek velike volje, snage i vjere u svoj glas. Uspio je kroz nekoliko novih pjesama objediniti sve ono što je sevdah nekad imao, i kroz svoje pjesme "Znaš li da se svakog dana molim" i "Lejilija" već sad napraviti nove evergrine. A bez novih pjesama sevdah bi bio i dalje na marginama, bez mogućnosti razvoja. Probajte zamisliti gdje bi bili punk i novi val da se ta glazba zaustavila krajem sedamdesetih godina, pa da danas slušamo samo obrade Ramonesa, Pistolsa, Clasha i ostalih. I koliko je takva jednostavna glazba vratila rock glazbu korijenima, toliko je uspjela pronaći neke nove autore koji su zahvaljujući osnovnim trima tonovima pisali, a i dan danas pišu nove glazbene revolucije. Istu stvar radi i Božo Vrećo na svom samostalnom debutu, pa vjerujem da će uspjeti uzburkati masu dovoljno snažno da dobije nasljedstvo u nekim novim klincima i klincezama, koji će kroz neki period uspjeti u sevdah ubaciti i svoju autorsku crtu i kroz glazbu i kroz tekst.

Božo je i scenski moćan, te se na pozornici poistovjećuje sa ženom koju interpretira kroz pjesmu. To radi i kroz glazbu i kroz način oblačenja. Postigao je wow efekt, jer vidjeti na pozornici muškarca duge kose i guste brade obučenog u haljinu rijetka je pojava. Lokalnim zatucancima, koji nikad neće ni razumjeti sevdah, sigurno je veliki trn u oku. Ali takvi nikad nisu razumjeli ni Davida Bowieja koji je sebe kao feminiziiranu pojavu predstavio još 1971. godine na albumu Hunky Dory ili recimo New York Dollse, koji su proslavili štikle i ruž za usne. Glavnu razliku između Bože i spomenutih izvođača čini Božin emotivni iskren pristup, gdje on ne želi nikoga šokirati, već samo nosi ono što u sebi osjeća.



Ovakav album kakav je izbacio Božo, definitivno pripada uskom krugu onih posebnih albuma koji će, ako ne odmah, onda s nekim vremenskim odmakom, veliki mediji prepoznati kao glazbenu revoluciju. Božin sevdah a cappella interpretacije traži i vremena i slobodnog duha da ga prepoznate. I neće sjesti onima koji u sebi nemaju avanturističkog duha za otkrivanje nečeg novog. Ali prepoznati vrhunskog pjevača nije teško, a Božo je u sevdahu majstor najvećeg kova, svojom interpretacijom i primarno emocijom će na sevdah navući i one koji su do jučer promatrali takvu glazbu s blage distance.

ocjena albuma [1-10]: 10

jura // 24/08/2015