Ponekad se dobro odmoriti od stvari koje intenzivno slušaš, radiš… Čisto radi promjene, ako ništa drugo. Nešto takvo mi se dogodilo s grupom Beirut. Potpuno sam pao pod utjecaj Zacha Condona i njegove glazbe s prva dva albuma i slušao sam ih stvarno puno. Sviđao mi se taj neki balkansko ruralni štih, zamotan u fini urbani celofan. Međutim, kako to obično biva, nakon dva albuma istog, na trećem izdanju to više nije bilo to i otišao sam dalje.

Nisam niti pratio što se događalo s grupom, sve do nedavno, dok nisam saznao da su snimili novi album. Preskočio sam jedan, a bome razmak od osam godina od "The Flying Club Cup", čini se bio je dosta da se opet vratim slušanju Beiruta.

Zach Condon, više nije devetnaestogodišnjak kao na početku karijere, nego skoro tridesetogodišnjak, koji i dalje svira muziku koja je većim dijelom inspirirana europskom/balkanskom folk muzikom. Nisam niti preslušao prethodnika, pa ne znam da li je tamo bilo nekih pomaka, no slušajući "No No No", čini se kao da je vrijeme stalo u Condonovom životu i djelu. Ipak, tijekom proteklih godina, u privatnom životu događalo mu se štošta. Od razvoda, preko dugotrajne hospitalizacije i oporavka, zbog napornih turneja, pa sve do ponovnog ulaska u sretnu vezu.



Ne znam koliko je to utjecalo na pjesme na albumu, međutim, imam osjećaj da je generalno gledano, zvuk na albumu nekako opušteniji i samouvjeren. Pogotovo se to čuje na otvaranju, u pjesmi Gibraltar, koja je puna funky ritmova, a bome u sličnom je "điru" i Perth. S druge strane, At Once je predivna i prekratka klavirska balada koja se u jednom trenutku prepušta trubačima koji preuzimaju cijelu pjesmu i pred kraj se predaju klaviru. I valcer koji zatvara album, So Allowed, vrijedi spomenuti, jer nam i on dočarava Condonov talent i raznovrsnost.

Možda ovo nije njegov najbolji album, ali drago mi je da je, barem mene podsjetio da je još tu i da je spreman na dobre stvari.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 23/09/2015