JOHN GRANT: Grey Tickles, Black Pressure (Bella Union, 2015)
Treće solo studijsko izdanje Johna Granta (ex-THE CZARS), došlo mi je kao blago razočaranje i otrežnjenje, gdje sam u stvari shvatio da se i najvećima i najboljima mogu dogoditi greške. Naime, dosadašnja dva solo albuma plus koncertni album s filharmonijskim orkestrom, kao i sva izdanja matične mu grupe THE CZARS, bezrezervno sam ocijenjivao s najvećim ocjenama i za očekivati je bilo da ću i na ovom albumu imati sličnih "problema".
Pogotovo nakon, najavnog singla, Disappointing, koji je uz pomoć Tracey Thorn, nekadašnje pjevačice dua Everything But the Girl, ovu prilično depresivnu temu učinio pozitivnom i ugodnom za slušanje i pjevušenje. Naravno, kao i dosad, Grant se poigrava s modernom i manje modernom umjetnošću, te na zub uzima između ostalih Rachmaninova, Scriabina, Prokofieva, ali i Francis Bacona, koji su svi "razočaravajući".
I na ovom albumu, "obračunava" se s jednim od svojih glumačkih uzora i idola. Nakon Sigourney Weaver na prvom i Ernest Borgninea na drugom ovaj puta je tu Geraldine (Paige), jedna od "freakiest, strongest, coolest actresses I've come across", kao što je nedavno spomenuo u jednom od svojih intervjua. Geraldine je ujedno, uz prethodno navedenu jedna od jačih pjesama na albumu, što zbog texta, što zbog muzičke podloge.
Geraldine, please tell me that you didn't have to put up with this shit
Geraldine, please tell me that you didn't have to do it... like the others
We're not like them, we're not that strong
At least that's what they have been telling us all along
Geraldine, please tell me that it wasn't that way for you...
Nekako na istom tragu su i odlična nostalgična Global Warming, pjesma prepuna velikih orkestracija, koje izazivaju uzdisaje iz raznoraznih pobuda. To je jedna od onih koje mi spadaju u ladicu "Grlom u jagode", o čemu sam već nekoliko puta pisao. Ove tri pjesme, nekako mi spašavaju stvar, i daju nadu da će se John Grant kad tad vratiti na pravi put. Barem za mene.
Ostatak albuma, većim dijelom je experiment s kojim nam Grant želi pokazati svoju svestranost kao glazbenika. Tako me jedan dio pjesama (Snug Slacks, Guess How I Know, Voodoo Doll) podsjetio na čudan psihodeličan svijet Franka Zappe, dok je opet u elektrorockerskoj (!?) You & Him uspio spojiti Hitlera, Orsona Wellsa, Taco Bell franšizu, igru Twister, Heavy metal i Černobil. Kako? Dosta loše. Aha, osim Tracey, kao gosti se pojavljuju pjevačica Dresden Dollsa, upravo na pjesmi You & Him, dok je Budgie odbubnjao cijeli album.
By the way I got tickets for us to see Joan Baez tonight
Oh? I guess I misunderstood, I never heard of Joan as policewoman
But I do love me some Angie Dickinson
Let's be clear, Joan Baez makes GG Allin look like Charlene Tilton
Trudio sam se ovaj album slušati i više nego bi neki drugi, međutim, jednostavno nije išlo. Čini se kao gomila nabacanih ideja, koje u suštini i nisu loše, pogotovo u textualnom smislu, čak ni ove koje su istaknute kao loše, samo da ih je bilo volje i vremena malo razraditi.