Sve me sve više nešto hvata nezainteresiranost kada pročitam da izvođač svira experimentalnu glazbu jer sam se već mnogo puta uvjerio da je taj priljepak samo zbog nekakve egzotične otuđenosti. Zbog nekakve posebnosti s kojom se glazbenik želi odvojiti od kurentne scene. Često se dešava da od tog experimenta nema ništa, da su kompozicije standardnih formata i obrazaca, a jedino čime bi se to moglo opravdati su minorni ekspresivni izleti i to u principu miljama udaljeni od konkretne egzibicije.

A zna se što je experimentalna glazba: hrabro poniranje u nepoznato, želja za istraživanjem bez jasnog cilja, apstrakcija, kaos, nered, iracionalna egzibicija, isprobavanje nekih sasvim drugačijih metoda svirke i komponiranja. Na svu sreću, francuski trojac Snap koji nema veze s onim nekad mega popularnim rap/house bendom je u svim aspektima experimentalan. Vodi ih Julien Desprez (gitara), a pratnju mu čine Yann Joussein (bubnjevi) i Clément Édouard (klavijature, elektronika). Njihova glazba je potpuno nepredvidljiva, rastrgana, puna čudnovatih zvukova, gitarskih rezbarija bez akorda, riffova, solaža. Desprez tu svoju gitaru svira čas noiserski nafilanu distorzijom i efektima, čas u raspadajućim staccatima, čas u iznenadnim psihodeličnim tremolima, pa nekim 'kokodakajućim' repeticijama (naslovna "Bras") i tako redom, dok bubnjar i elektroničar tu potpiruju cijeli dojam čudnovatim ritmovima, elektronskim beatovima, apstrakcijama, disonantnim harmama, masnim staccato basovima, ali u niti jednom trenutku ne ostavljaju dojam kao da ne znaju šta rade i kuda su se zaputili. Nemaju melodija, nečega što bi se moglo nazvati refreni, uostalom, sve su ovdje posve slobodni instrumentali u kojima je ovaj trojac nabacao svašta što im je palo na pamet. Glazba im apsolutno nema nikakvu hijerarhiju i neki određeni žanrovski specifikum, no ipak se mogu naslutiti tragovi post-punka, noisea i math-rocka, ali to je toliko udaljeno od njihovog izraza otprilike isto kao i rani radovi Throbbing Gristle koji jesu izronili iz punka i post-punka, te su ga pretvorili u nešto do tada neviđeno. Bend osobito voli improvizirati, sva trojica se prate i pomno osluškuju dodavajući jedan drugome cijeli niz dopuna, te premda su trojac, vrlo fino i kompaktno grade kompoziciju po kompoziciju. Doslovce uvodna, vrlo kratka "Cocktail" (samo 39 sekundi) nakrcana je s barem desetak medikamenata poput nekakvog egzotičnog koktela u kome ne prepoznajete niti jedan sastojak: to su škripe, struganja, lupkanja po okvirima bubnjeva, noiserski harshevi 'grrr, mrrr, kukurikuri, ciju-miju', ma nešto poput imitacije podrigivanja, stenjanja, zavijanja i prdeža nastavljajući u istom intenzitetu kroz drugu "Laine" za koju bi s pravom netko neupućem mogao zaključiti da se nikako ne mogu 'naštimati', ha-ha-ha! Ovdje ima cijeli spektar elektro-akustičnih štoseva poput starih Karl-Heinz Stockausenovih vragolija kada je imitirao helikopter, mahanje ptica krilima i kokošje kočeperenje, a bome spomenuta naslovna "Bras" ima podosta toga sličnog u gitarskim staccatima. Na njihovu glazbu baš i ne možete zaplesati, no postoje neke dionice u ovoj skladbi gdje Joussein odvali kraće plesnije tempove.



Najspetljaniji dio su dvije teme "Beat" i vrlo kratka "Only" (1.28) u de-kompozicijskom aranžmanu, još kompleksnije zvrkastijim od onih Sonic Youth razbijanja osnova neke glazbene ljepote, ali se može uočiti dinamika i dramatičnost. Posljednja, najčudnije nazvana "3ai", šta li ga znači za sada ne bih mogao odgonetnuti traje čak 8 i pol minuta. Nakrcana je abnormalno rastrganim egzibicijama koje korespondiraju od funk post-punka The Pop Group i Gang Of Four do math-rocka nekadašnjih Don Caballero kada su pravili dobre i kompleksne albume u 90-im i prvoj polovici prve dekade 21. stoljeća. Čak se može osjetiti i egzibicionizam Captain Beefhearta & His Magic Banda. Te prve 3 minute su maksimalno spetljane i zaista bi se to trebalo čuti uživo šta to sve ovaj trojac može napraviti i ponoviti, dok je ostalih 5 i pol minuta neočekivani zaokret u posve tromu reminiscenciju prvog dijela porašpan zloslutnim harmama syntha. Također se jasno uočava da ovi momci nisu nikakvi bezveznjaci i nafuranci na apstrakcije i eksperimente, znaju jako dobro što rade, možda imaju i partiture po kojima sviraju jer ovo nikako nije glazba koju bi, takoreći malo dijete moglo svirati lupajući po žicama, palicama i klavijaturama, onako kako mu dođe u kojem trenutku. Ili neki bezveznjak koji ne poznaje akorde, pa udri brigu na veselje, kud' puklo da puklo, pa šta bude samo s ciljem da bude što apstraktnije i eksperimentalnije.

Sve ove vraške varijacije, otkloni od stereotipnosti modela, shema i obrazaca po kojima se radi suvremena pop i rock glazba, a i dobar dio jazza i moderne klasike navode da su Snap avangardisti. Frank Zappa, Beefheart, The Residents i još nekolicina njih je hrabro utirala neke sasvim nove puteve koji su desetljećima bili nejasni. Danas imaju gomile sljedbenika što u njihovo aktivno vrijeme nije bio slučaj, a Snap su još jednu stepenicu otišli dalje. Ne brćakaju se oni s nekim r'n'r ili punk/metal/synth-pop zvukovima, a pogotovo ne s melodijama i obrascima. Posve su neobični u tom pristupu, možda mnogima teški za shvatiti, ali ih je jako lijepo za slušati jer uopće nisu naporni, dosadni ili monotoni. Ugodno su zvrkasti u svemu tome što rade, neusiljeni su i spontani, te su po nekim linijama vrlo slični finskom avangardnom čudaku Jan Anderzénu alias Kemialliset Ystavat. Preporuka ne može biti bolja.

Naslovi: 1.Cocktail, 2.Laine, 3.Bras, 4.Beat, 5.Only, 6.3ai

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 03/11/2015