Koliko god hvalio unazad dobrih 8 godina ovaj sastav iz New Orleansa imam dojam da ih nitko ne sluša. U zadnjih godinu dana više uopće ne pratim nikakve medije jer su mi se totalno zgadili, možda je neki radio urednik pustio poneku njihovu pjesmu, ali i u to sam sumnjičav s obzirom da nikad nisu imali singl na top-50 budući da su skrušeno pošten bend koji se ne prepušta industriji mada je to tako moglo izgledati nakon prošlog albuma "Carnivale Electricos" (2012) koji se našao na skromnom USA no.118. Neshvatljivo je kako mediji i auditorij uopće ne prepoznaju pravi 'druk i šus' čistog popa kojeg je kod nas sasvim lako iskoristio Dino Dvornik pretvorivši se u besmrtnu hrvatsku legendu. Problem Galactica je sasvim drugačije prirode, one umjetničko iskrene koja ne ferma klasične sheme oldschool funk zvijezda Kool & The Gang i priklanjanja velikim labelima bez obzira što s albuma na album imaju najmanje 5-6 potencijalnih hit-singlova. Time jasno sami sebi rade vrlo zahvalni teren koji nije opterećen ugovorima pa mogu raditi što god žele, a američka industrija kad bi ih uhvatila pod svoje šake vrlo brzo bi ih pretvorila u mašinu za štancanje pop hitova od kojih ne bi imali osobito mnogo koristi. Svaka američka vokalno nadarena zvijezda bi rado htjela u njihovoj kratkoj pop figuri otpjevati svoju dionicu (uostalom svi oni respektiraju Galactic), no bend najviše od svega uživa u svirci, tom stvaralačkom i kreativnom trenutku kojeg im ne može oduzeti industrija.



Općenito se stekao dojam nakon prošlog, spomenutog najuspjelijeg albuma da su gitarist Jeff Rains, bubnjar Stanton Moore, basist Robert Mercurio, saksofonist Ben Ellman i klavijaturist Rich Vogel uz redovito zabavan i plesni funk/blues-rock kojeg šibaju 2 decenije konačno pronašli i talent za osmišljavanje lirskog dekora. Na "Carnivale Electricos" su obradili tradicionalni Mardi Gras karneval u rodnom New Orleansu s nakićenim varijacijama starih i pomalo zaboravljenih napjeva, ponešto brazilskog šarma i nekolicinom novih, kompletno autorskih pjesama. Međutim, to je ostalo na tome jer "Into The Deep" ponovno pokazuje onu njihovu staru manu da na tekstove ne obraćaju mnogo pozornosti već samo da njima ispune semantički prostor svojih instrumentala. Najsretniji bi bili da uopće ne moraju gubiti vrijeme na sastavljanje poezije koja je u njihovom slučaju vrlo kratkih formata tek dajući pun prostor Macy Gray u naslovnoj kompoziciji koja se razmahala mračnim lamentacijama o školskim igricama, imaginarnim ključevima crkve što otvaraju svaka vrata, šatro blebetanjima i intimnim preokupacijama samoće buđenja u praznom krevetu. Nešto manje prostora je dobio JJ Grey u snažnom soul komadu "Higher and higher" sa zavodljivim refrenom punim imperativa da valja 'vikati s najvišeg vrha', dok su gotovo svi preostali gosti na mikrofonu svoj libreto sveli na repeticije nekoliko stihova, pa niti privlačan soul "Does it really make a difference (feat.Mavis Staples)" nema neku jaču poetsku stranu mada glazbeno djeluje poput Mary O'Brien poznatije kao Dusty Springfield u starom evergreenu "Son of preacher man" iz 1968. Evo, niti simpatične plesne funk zvrkalice "Dolla diva (feat.David Shaw and Maggie Koerner)", "Right on (feat.Ms.Charm Taylor)", a pogotovo ne "Chicken in the corn (feat.Brushy One String)" nemaju nikakvu poantu osim da budu zabavni poziv na dance-podij poput Dvornikovih hitova "Udri jače manijače", "Afrika" ili "Zašto praviš slona od mene". Nažalost, sve je ovo samo zgodna humoreska za đusku uz obavezni serijal instrumentala gdje se pronađe i mračnijih komada poput "Buck 77" i sentimentalno tugaljivog "Today's blues" kao rođenog za neki moćan tricky potez pokojne Amy Winehouse. Sve skupa, kad zaori snažan uvodnik "Sugar dossie" u pravom New Orleans štimungu s obiljem duhača, od očekivanih čudesa sa svakom narednom kompozicijom, bila ona vokalna ili samo instrumentalna, ta početna euforija rapidno opada premda galaktičari i dalje lete svojim funk kozmosom, ali ne u neistražene kutke, već tamo gdje se najbolje osjećaju oživljavajući pomalo i zaboravljene rasplesane formate 60-ih i 70-ih. Još jedina prednost im je analogna svirka bez trikova s grubo skiciranim pop obrascima u kojima se ne treba tražiti ništa više osim zabave.

Naslovi: 1.Sugar doosie, 2.Higher and higher (feat.JJ Grey), 3.Into the deep (feat.Macy Grey), 4.Dolla diva (feat.David Shaw and Maggie Koerner), 5.Long live the Borgne, 6.Right on (feat.Ms.Charm Taylor), 7.Domino (feat.Ryan Montbleau), 8.Buck 77, 9.Does it really make a difference (feat.Mavis Staples), 10.Chicken in the corn (feat.Brushy One String), 11.Today's blues, 12.Something's wrong with this picture (live with Theryl 'Houseman deClouet), 13.Dolla diva (feat.Erica Falls, live), 14.Sugar doosie (live)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/12/2015