home > mjuzik > Reframing

kontakt | search |

KONTRADIKSHN: Reframing (d.i.y./ NIM/ G-2A, 2016)

Prekrojavanje starih, dobro poznatih oblika artističkih izraza u svojstvu stvaranja novih uzbuđenja osim postmodernističkih zahvata u okvirima klasične umjetnosti odavno je ušlo i u praksu popularne glazbe. Sjetimo se samo R.E.M., The Smiths, debija The Stone Roses ili plejade madchester popa, a poslije toga mnogih žanrova s prefiksom 'post'. Dokaz je to da cijela jedna generacija dolazi do kulturoloških iscrpljenja svojih vitalnih kreativnih resursa posežući u reciklažu tragajući za osvježenjem kad već na vidiku nema novih ideja ili drastično radikalnih promjena.
[  ]

Tako se za ovaj slovenski trojac iz Brežica slobodno može podvući vrlo slična teza koju su u jednim drugačijim okvirima prije njih na svjetlo dana izbacili Gary Numan ili Trans AM iskoristivši vrlo povoljne prilike za zakucavanje inteligentnih zicera. Radi se, naime o specifičnom electro-rock izrazu koji podjednako duguje Bowie - Kraftwerk - Roxy Music - Cabaret Voltaire relacijama, ali i prihvaćanjem nekih novih tendencija koje su u slučaju ovih fantja došle kao sticaj okolnosti, a ne čistog artističkog pretencionizma. Prije svega ovdje je riječ o mekšem i plesnijem obliku electro-industriala (nikako klasičnog EBM-a), gothica, d'n'b/ dubstep ritmike s prizvukom noisea i nezaustavljivom stihijom mnogih utjecaja koji se ne mogu sakriti ni da hoće, a izgleda da im to i nije toliko bitno kao niti recimo slikaru koji napravi neki vrlo impresivan, fino oblikovani rad. S jedne strane to djeluje poput drugoligaškog 'wannabe' snobizma u kome se ne zna baš najjasnije za koju bi se opciju priklonili, a s druge strane se osjeti principjelnost pristupa od početka do kraja, odnosno žaoka koja može i ubiti samog sebe.



Jedna od velikih prednosti ovih momaka je da su analogno potkovani muzičari (Anže Kump - bubnjevi, Matej Plešej - gitara, synth i Petar Stojanović - gitara, synth, vokal) koji se ne prepuštaju oportunizmu unaprijed snimljenih matrica i copy/paste digitalizacije sampliranja koja u 21. stoljeću pokazuje čudesa veća od onih hip-hop zahvata iz 80-ih kada je bilo skroz nevjerojatno da recimo De La Soul ili Public Enemy zvuče kao da je živi bend svirao na njihovim pločama. Elem, prije svega se treba obratiti pažnja upravo na tu njihovu kreativnu sposobnost da s minimalnim instrumentarijem ograničen na bazičan temeljac umiju napraviti dostatno uzbudljiv materijal, a k tome i zarazno plesan ostajući u domenima rocka ne vibrirajući i ne kalibrirajući sa švrljanjima eksperimenata: pucaju u glavu poput Gary Numana, Nine Inch Nails, Front 242 i nekih probranijih pjesama Depeche Mode (hm, mislim, zašto njih uopće spominjati jednoj generaciji isto ko' i Stonese rockerima 60-ih i 70-ih). A sav elektronski zvuk koji postižu dobivaju vrlo sofisticirano koristeći i gitare koje isto kao i u slučaju Primal Scream na onih nekoliko čuvenih 'techno' albuma ("Vanishing Point", Exterminator", "Evil Heat") ne ostavljaju dojam 'žica' baš upravo poput Gary Numana koji je svoju gitaru nekoć svirao preko syntha. Ili poput Simple Minds iz faze 2-3 sjajna, vrlo slična albuma "Empires & Dance", "Sons and Fascination" i "Sister Feelings Call". To su te cake i štosevi što upotpunjuju tonski kaleidoskop, a inače su bili vrlo rijetki, te iskorišteni samo u posljednjih desetak godina kao paravan za neke poluuspješne arty-izlete uglavnom britanskih (The Fall, P.I.L., These New Puritans, New Pony Young Club, najnoviji album The Pop Group "Honeymoon On Mars"), a daleko manje američkih ili naških izvođača (Goribor, Kleimor, Žen, Kimiko, Adastra, a pamtim i jedan vrlo sličan koncert celjskih Hard.Com u Ljubljani kad su bili predrgupa The Young Gods i Van Gogh u Tuzli prošle decenije).

Oki-doki. Kako god da se gleda, riječ je o onome najosnovnijem - prekrojavanju davno postavljenog temelja elektronskog rocka s nekim novim značajkama u cilju zavodljivosti na prvo slušanje, naravno za ciljani auditorij. Distorzirani vokal Petra u uvodnoj "Euphoria" s gabaritima jednostavnijeg electro-punk/ industriala vrlo dobra je 'podizačica' za nastavak u kome se ne zna da li slušate samo klavijature i bubnjeve ili tu ima i gitara, odnosno, sve je unatoč ukusno izabrana 3 živa video spota podređeno techno-pop (čitaj disco) shemama od "Neverland", "Anatomy" (s d'n'b ritmikom) ili umjerenim tempovima za rezigniranje onoga što Depeche Mode nisu uspjeli ostvariti, a recimo Gary Numan jeste ("027", "108 hours", prvi singl "Memory dump" koji je sasvim logičan nastavak čuvenog UK no.1 hita "Cars") ili pak kompleksnijim pristupom (electro-punk razarača "Evacuation"), nizajući sve jednu do druge od desetak pjesama (plus dva bonus snimka) čvrsti dokaz da je postmoderna najjači adut ovih slovenskih kreativaca što se s njome služe u potpunoj referenci vremena u kome žive.



Ne bih htio biti prestrog, ali sve su se ove finte i načini izražavanja čuti odavno, no najbolji dojam ostavlja pjesma "Reframe" pred sam konac albuma u kojoj bend spaja sve do sada izrečene reference: i patetiku vokala Dave Gahana i brzi tempo electro-rocka i elemente Marylin Manson industriala i Bowie-Fripp relacije na "Heroes" albumu, pa i The Young Gods, samih bogova ovakvog stila ne ostavljajući nimalo ravnodušan dojam da bi se bend mogao zaputiti i u metalcore/ industrial frekvencije koje mu očito dobro stoje, puno bolje nego disco/ house/ techno nalik na Propelerheads i big beat The Chemical Brothers iz nekih sretnijih dana, ali to su bendovi koji sa živom svirkom ionako nemaju veze nego s uspješnim spajanjem manje poznatih kompozicija u fantastičnu reciklažu. "Night drive" je u tom slučaju jedna baš upravo od takvih The Chemical Brothers kompozicija s odmjerenim 4/4 tempom pogodnim za dance podije, a dakako ima sreću ovih fantja što je vrlo futuristički napravljena s još sofisticiranijim vokalom u kome se ne nazire točan tekst, te iznosi 11 i pol minuta psihodeličnih plesnih užitaka koji se mogu staviti i u rang post-techno, ali bome i post-kraut/ progressive rock. Neki dan me stari kolega priupitao 'šta je to kraut-rock'. O čemu ja to njemu pričam... Joj, uf, teško čovjeku što je živio u istom vremenu Floyda pojasniti u kratkim crtama da su i Kraftwerk (i Tangerine Dream i Can i Faust) jako značajni bendovi čitave generacije...

Ne znam koja: www.youtube.com/watch?v=q-_vVcQrjac



Dvije bonus pjesme "After after party" i "#89 (the lost tape)", prva čisti electro-punk s izoliranim vokalom 'gimme' to head' govori otprilike isto kao kao i Lou Reed u čuvenom hitu "Walk on the wild side", o 'giving head' situaciji (ha-ha-ha), a druga je skroz neočekivana - bez synthova, hard-rock poput ranijih ZZ Top/ T-Rex/ Bowie, pa i Iggy Pop shema. Čudnovati album za prvo slušanje, ali kad se uđe u njega, otkriva se sva ta draž postmodernističkog pristupa rocku koji uistinu treba nove injekcije.
[  ]

Ovo što su Kontradikshn napravili na ovome debi albumu su jako lijepi potezi za novije shvaćanje rocka, ušli su skroz u pojam alternative čeprkajući s mnogo žanrova dovodeći svoj stilski izbor u neku osnovnu jedinku postmodernizma na jako uzbudljiv način poput filma kojeg gledate s užitkom od početka do kraja jer vam se sviđa uvod i sam žanr, možda se razočarate sa središnjim dijelom koji je predvidljiv i na koncu vas obori završetak kakav niste niti najmanje očekivali. Ne kažem da je ovo remek-djelo, ali daleko od toga nije. Palac gore za ekipu iz Brežica.

Naslovi: 1.Euphoria, 2.Neverland, 3.Anatomy, 4.027, 5.108 hours, 6.Evacuation, 7.Memory dump, 8.Free, 9.Reframe, 10.Night drive, BONUS: 11.After after party, 12.#89 (the lost tape)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 29/11/2016

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Deva EP

PIKOLOMINI: Deva EP (2018)

| 19/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Split single

CHARLES IN THE KITCHEN/ THEM STONES: Split single (2018)

| 18/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Motuglezu, EP

MATEJ KRAJNC: Motuglezu, EP (2018)

| 17/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Slash, EP

TH/S /S SH/T: Slash, EP (2018)

| 16/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: S tobakom so se igrali, a sami so ostali

MATEJ KRAJNC: S tobakom so se igrali, a sami so ostali (2018)

| 15/08/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*