Ovakva izdanja Bearsuit Records već su postala uobičajena. Ako nije kolaboracija, onda je barem split realizacija kakvih je u zadnjih desetak sezona bilo skoro više nego li prstiju na obje ruke i noge. Ovdje su po pola materijala rasporedila dva autora, svatko po 5 instrumentalnih komada prikazujući dva daleka svijeta, ali podosta bliska u pogledu kreativnosti. Prvi dio pripada japanskom elektronsko-eksperimentalnom muzičaru pravim imenom Yuuya Kuno što se ovom prilikom potpisuje kao SWAMP SOUNDS. Živi u Nagoyi, a do sada je objavljivao radove pod imenom House Of Tapes za japanski label Tanukineiriki Records premda je vlasnik etikete Sleep Jam Records. Inače radi glazbena zbivanja nazvana Nagoele, a ako je suditi po ovih 15-minuta, vjerojatnost je da se u njima može svašta očekivati. Njegov materijal je fuzija noisea, harsha, funka, techna, ravea, ali i popa u plesnim electro varijacijama s ponešto ambijenata i obilja eksperimentalnog pristupa u kome se ne može sa sigurnošću pretpostaviti slijed svake pojedine kompozicije što je i vrlo česta pojava kod japanskih izvođača. Upravo to i sugerira uvodna "Marionette" koja neprestano vrluda čak i s elementima industriala, dok je "Skull disco" nešto skul-iraniji komad orijentiran za plesni podij, ali dakako s neobičnim melodijsko-ritmičkim funk linijama. Ambijentalniji dio otpada za "Moon circle" s glitch i techno elementima kao da su se prvi radovi Orbital iz onih dugačkih pasaža kompresirali u svega nepune 3 minute, a neobične harsh kombinacije popa i noisea prikazane su u "Kontra" i "Houndstooth". Uglavnom, jako zanimljivo, rasplesano i poprilično inovantno.



Za razliku od njega, UNCLE POPS & THE DUMBLOODS je puno mekšeg dizajna. Moglo bi se na prvu ruku zaključiti da je ovo neki bend, no riječ je o solo artistu Douglas Wallaceu koji je 2013.objavio album "The Lost Charles Underscore" (Bearsuit Records) s potpisom Anata Wa Sukkari Tsukarete Shimai. Jedno vrijeme je bio član bendova Stub i Blood Uncles odakle i vuče porijeklo ime ovog projekta, a ovdje svira mnoštvo toga - gitaru, klavijature, kojekakve udaraljke nalik na melotron, ksilofon, zvečke, a opet, ako nisu u izvornom obliku, onda ih vješto adaptira da imaju egzotičan prizvuk. Također je prilično dovitljiv u nešto duljim aranžmanima pretendirajući mirniji performans što se posebno očitava u temama "The comfort zinger" s daškom glitch/ trip-hopa, te ponajboljoj ambijentalnoj "Song for broken singers" (i najduljoj, skoro 7 minuta) koja može zavarati da iza nje stoji moderni klasičar s neo-classical temeljom gudača i elektro-akustike s alternativnim pop/rock ugođajem. Interesantno, u zadnjoj "Autoroute" se čak i pojavljuje prigušeni izobličeni vokal na onaj način kako je to Brian Eno na nekim svojim albumima znao koristiti svoj glas u svrhu semantičkog efekta s obzirom da mu pjevanje nikad nije išlo osobito pohvalno. Ako se sjećate, jednu od njegovih rijetkih vokalnih kompozicija "Third uncle" obradili su Bauhaus, ali to je sasvim druga priča...



Koliko je Swamp Sounds rastrgan i zabavno neurotičan, toliko je Uncle Pops & The Dumbloods nježan u svojoj neodređenoj romantici s kojom ne kibicira nikakve pretenciozne poduhvate, a čitav album od 36 i pol minuta neopterećeno nastavlja finu strategiju Bearsuit Records da ovakva split izdanja imaju svoj vješti balans alternativnog popa, elektronike, eksperimenata, duhovitosti, katkad i plesnih tempova, no nikada nisu dosadna, monotona ili nezanimljiva.

Naslovi: SWAMP SOUNDS (1-5): 1.Marionette, 2.Skull disco, 3.Moon circle, 4.Kontra, 5.Houndstooth, UNCLE POPS & THE DUMBLOODS (6-10): 6.Harry Smith's paper planes, 7.Portrait in an egg cup, 8.The comfort zinger, 9.Song for broken singers, 10.Autoroute

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 04/04/2017