E, pa Frankie Palmeri je uistinu pretjerao. Nakon što se do krvi zakvačio s prvom postavom benda, braćom Lionetti s kojima se i potukao, a prošli album "Eternal Enemies" (2014, USA no.57) odradio s gotovo novom postavom, ovaj sedmi album je snimio opet s novom ekipom. Braća Lionetti su ga prozvala najgorim ljudskim smradom s kojim ne valja biti u nikakvim kontaktima, ali za divno čudo, njega i ime Emmure jako dobro percipira nu-metal/deathcore publika jer je takav kakav jeste. Arogantan, bezobrazan, bahat, pun sebe i mrmljanja protiv svakoga tko mu je stao na put. Poznati su vam takvi likovi? Na novome albumu su njegovi stihovi više šteta nego li korist, nema ozbiljnosti u njima, već bahatog busanja: 'tvoj sam jebeni spasitelj, jebeni antikrist'. Nemoj me povlačiti za pišu kad te ne volim. Ali on ide smjelo i baš ga briga što mu je u bend došao gitarist Joshua Travis (Glass Cloud) da pomogne spasiti što se spasiti može na račun te Palmerieve frustrirane tjeskobe zbog stalnih neslaganja s okolinom koja mu se ruši kao kula od karata. Pogledajmo što se desilo s nekoć obećavajućim Chimaira, a i ne tako davno sa Suicide Silence - doslovce su nakon gubitka vitalnih članova otišli u vražju mater kao i kompletna ergela vrha metalcore/ metal scene. In Flames rade albume za djevojčice, Parkway Drive za dječake, Mastodon se već dovoljno iskomercijalizirao da radi što hoće, a Korn se odavno prepustio mladim generacijama s uputama kako ručica treba raditi. Lijeva i desna. Zavisi što si po prirodnim fizikalnim osnovama.

Jasno, nema tu ništa loše. Uputstva su pravilna, bolja od školskog obrazovnog sistema koji uči seksualni odgoj, ali, zna se, jako primjereno, usklađeno i totalno nedefinirano od čega klincima s tek navršenih 10 godina ništa nije jasno što je to seks i zašto postoji. Baš sam nedavno imao sličan slučaj s vlastitim djetetom: sasvim blesavo sam mu pustio jedan crtić skinut s interneta i otišao nešto prćkati u kupaonici, a kaže mi 'tata, što je ovo? Ja to neću gledati, odvratno mi je'. Imam što za vidjeti - crtić potpisuje Rob Zombie ("El Superbeasto", 2011), a pun je perverzija i nastranosti. Kako bi bilo da je drugačije kad je Rob Zombie u pitanju? Uglavnom, mulac tata, to fakat nije roba za klinca isto kao niti ovaj bend koji je ustvari roba za populaciju što je tek ušla u pubertet i otkriva vrlo slične stihove poput Satan Panonskog 'grickao si Lepi Mario'. I dobio na lotu glavni zgoditak pri čemu su žene u Palmerievom slučaju totalno degradirajući sloj ovozemaljske populacije. Čovjek je ili peder ili nikad nije vodio ljubav sa ženom, a to je teško povjerovati, no furka mu je katastrofa po ljudski rod. Na ovim našim prostorima osim Satana nitko nije bio toliko perverzan da direktno kaže - pogledaj u svoje međunožje, pa mi reci kakav si. Intima bi trebala ostati još jedini privatni kutak u kojeg ne može zaviriti OIB i službe ljudskih resursa. Palmeri traži svoju šansu da s perverzijama izbuši kutak u mozgu, onaj s uputama, jako dobro sročenog romana Jasne Šamić - "Mozart" (TDK Šahinpašić, 2013) gdje je dekadentnost današnjeg društva poprimila takve oblike da se upisuju u tečajeve doživljavanja orgazma. Već ionako postoje tečajevi hodanja, trčanja, udisanja zraka, vještina mazanja paštete na kruh, vezanja žniranaca na cipelama, mješanja kajgane u neprijanjajućoj tavi (e, to još nisam savladao jer se plašim taknuti takav tiganj da ne dobijem po glavi sa njime), pa tečajevi što se smije, a što ne smije po zakonima 21. stoljeća. Da li se depilirati ili ostati mastodonac bikini zone. I tako unedogled.



Nego, da ne bude zabune. Ovo nije striktno pozicionirano u tome smjeru. Pjesma "Shinjuku masterlord" ima jedan zborno himničan refren 'misliš da se dam zajebavati?/ zato što ne dam!' koji opovrgava pristranost čistih perverzija. Palmeri itekako brine za svoju budućnost ljuto bijući privatni boj protiv ostatka svijeta na razini stalnog gloženja, koškanja, izazivanja nereda i mržnje s napetim živcima koji su ustvari samo glumatanje unutarnje boli kroz umjetno prisiljene emocije u režavim vokalima. Umjesto da iskoristi ponuđenu šansu posrnulih bendova koji su mu već desetak godina ozbiljna konkurencija i uvede u eru definirane atonalnosti s tom pretjeranom testosteronskom metodom mužjaka koji se obraća generacijijama u sazrijevanju (do cirka 25. godine), on nije napravio ništa da spriječi svoju neprirodnu degutantnost s kojom pokušava sirove strasti odvaljene klade konvertirati u nešto smrtno ozbiljno bez trunke ironije. A na koncu, ispada vrlo smiješan i karikiran lik za kojeg je samo pitanje vremena koliko dugo će ga i ova postava benda moći opslužiti bez nekih unutarnjih nemira. Sasvim solidna 'prođa' (USA no.73) još ide k tome u prilog, ali ne i gubitak značajnog ugovora s Victory koji ga je ustoličio jednom od zvijezda žanra. Ako uspije opstati na dulji period, onda je sudbina deathcore/nu-metala izokrenuta naopačke. I k tome svemu, otkazana im je Europska turneja...

Naslovi: 1.You asked for it, 2.Shinjuku masterlord, 3.Smokey, 4.Natural born killer, 5.Flag of the beast, 6.Ice man confessions, 7.Russian hotel aftermath, 8.Call me Ninb, 9.Major key alert, 10.Turtle in a hare medicine, 11.Torch, 12.Derelict, 13.Gucci prison

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 06/04/2017