S veseljem i velikom radoznalošću slušao sam vijesti o ponovnom okupljanju originalne petorke jedne od najdražih grupa moje mladosti, i to nakon dvadeset godina, odnosno nakon albuma Seven & the Ragged Tiger. DURAN DURAN - Simon Le Bon, Nick Rhodes i trojica Taylora (Roger, Andy i John - ne u krvnom srodstvu). Njihov drugi album Rio, spada među najdraže moje albume, no rastali smo se na dulje vrijeme negdje vrlo brzo tog albuma dok su još bili u originalnoj postavi. Razglabati o tome dal sam ja odrastao ili su se oni izgubili u svojim veličinama se ne isplati, no činjenica je da sve što su izdali nakon spomenutih albuma, pod bilo kojim imenom (DURAN DURAN, ARCADIA, POWER STATION) nije polučilo očekivani uspjeh.

No izgleda da je ponestalo love, kao i mnogima dosad, pa su se unatoč nesuglasicama uspjeli okupiti te izdati album. Čitajući nepodijeljene kritike, da je to njihov najbolji album nakon bla bla bla, nije preostalo drugo nego ga preslušati i ocijeniti.
Nažalost, između dance pjesmuljaka i prevelike upotrebe elektronike, nije ostalo ništa previše od starog i upečatljivog neoromantičarskog zvuka, osim Simonovog prepoznatljivog vokala i tu i tam prepoznatljive gitarice. Šteta, jer u poplavi bendova koji se furaju na 80's zvuk (SCISSOR SISTERS, KILLERS, MELODY CLUB...) mogli su dobro ušičariti. Ovak treba se ipak usredotočiti na prva tri albuma i uživati u njihovim spotovima...

ocjena albuma [1-10]: 4

pedja // 23/10/2004