home > mjuzik > What Passes For Survival

kontakt | search |

PYRRHON: What Passes For Survival (Deathwish Inc./ Throatruiner Records, 2017)

Malo se može pronaći ovakvih bendova koji svijesno razbijaju ustaljene konvencije žanra. Prije bi se reklo da su takvi 'genrebreakersi' neki zadrti protivnici tradicije što ponaosob ispadaju crne ovce svojeg stada proklamirajući nepredvidljive ishitrenosti, međutim one kao takve umiju ponekad biti važnim karikama u formiranju novih obzora (ne)svijesno produžujući život na frakcije, koji put hibride, a koji put i avangardne specifikacije.
[  ]

Pyrrhon su baš jedan od takvih bendova s kojima se nikad nije na čisto, pogotovo ne u nekakvim očekivanjima metamorfoza koje su im prioritet. Osnovani 2008. u Brooklynu (New York), od početka su se zakvačili za kompleksno područje technical death metala i mathcorea realiziravši 6 izdanja (3 EP-ija i 3 albuma) za 6 različitih etiketa, no u postavi i tehničkoj podršci su praktički nepromjenjeni jedino što ih je 2015. nakon EP-ija "Growth Without End" napustio jedan od osnivača, bubnjar Alex Cohen (zamjenio ga je Steve Schwegler). Njihov specifikum je abnormalan kaos na pragovima abrazivnog meteža: sa samo jednom gitarom (Dylan DiLella) i ritam sekcijom (basist je Erik Malave) stvaraju neprilagođeno ekstreman nered u kome nema nikakvih zacrtanih pravila. Kompozicije što znaju biti i nešto duljih relacija (neke čak i iznad 7-8 minuta) nisu svedene na de-kompozicijsku strukturu kao što bi se otprva pomislilo; ima u njima reda u tim apsurdnim nabacivanjima od nemila do nedraga mada se nekome činilo da je svih ovih 45 minuta zbrda-zdola pomahnitala ekspresija u kojoj čak i nema niti nekih potencijalno uočljivih riffova. Naime, u toj njihovoj maničnoj opsesiji s revoltiranim stavom ka konvencijama osnovni upaljač je eksplozija zasnovana na pretjeranim improvizacijama svakog muzičara i mentalnim ludilom frontmena Doug Moore-a koji vrišti gotovo nerazumljive tekstove pune raznolikih opstrukcija u srazu s koeficijentom avangardnog poetskog ludila. Nije naodmet ne spomenuti da na prošlom albumu "The Mother of Virtues" (2014) imaju pjesmu "Balkanized" koja im se idealno uklapa u koncept posve neobičnog death/mathcore benda koji se doima produžetkom Captain Beefhearta & His Magic Banda iz faze "Trout Mask Replica".



Funkcija pjesama je u beskompromisnoj slobodi gdje se kombinira gomila tempova, breakova, bubnjarskog rada sa stotinama prelaza bez koegzistentno ujednačenog ritma. U tom pogledu on služi nešto poput jazza, dok gitara i bas stropoštavaju tehnikalije u samo njima posve jasnim relacijama. Iskrivljenim, ali funkcionalnim. Ipak, većinu kompozicija održava koliko-toliko pravilno vokaliziranje, dakako u grčevitom kreštavom growlu s obiljem režanja, kmečanja i death/ blackened mantranja uz prateće vokale koji drže tu konvencionalniju crtu cijele infrastrukture. Melodija nema kao niti harmonija, ali zato im osobitost drže povremeni psihodelični faktori koji izbijaju tek nakon prve tri urnebesno zvrzlane pjesme "The happy victim's creed", "The invisible hand holds a whip" i "Goat mockery ritual". Skoro 8 minuta dugačka "Tennessee" je lagana i tek se u njoj mogu jasnije prepoznati i raščlaniti ti faktori abrazivno posloženog kaosa s obzirom na brundavo vodeći bas preko kojeg se filaju gitarske fabule. Uočava se da ovdje itekako ima tih njihovih zacrtanih gabarita kojih se pridržavaju što se zbog ekspresivnosti u onim daleko bržim, ekstremnijim i živčanim rastrgotinama ne primjećuju. Također, ovdje je kroz album primjetljiva i velika količina math elemenata s ponekim stilografijama The Dillinger Escape Plan i Converge, uostalom ovaj album je objavljen u USA za etiketu Jacoba Bannona, frontmena ovih potonjih velikana iz Beverlyja.

Najgušće zbijeni kaos na albumu se dešava u trodjelnom komadu "The unraveling: Hegemony of grasping fears", "The unraveling: Free at last" i "The unraveling: Live from the fresh corpse" (svaki komad je kratkih opsega, svi skupa traju 5 minuta) u kojima je nabacano obilje eksperimenata, krikova, škripanja, vijugavih kuka i nepravilnih redukcija koje se odražavaju na deathu s kojime, barem se ovdje doima, Pyrrhon imaju ponajmanje koincidencija. Ako kome sve ovo ipak djeluje pretjerano ekspresivno, pobrinuli su se na završnici albuma ostvariti do sada najdulju pjesmu u karijeri - "Empty tenement spirit" od čak 12 minuta (do sada je taj rekord dužine držala naslovna pjesma albuma "The Mother of Virtues" s 10 i pol minuta). Tu se bend ukrštava sa sludge-psihodelijom, pa čak zabrazde i u doom disonante postavši gotovo neprepoznatljivi u tromosti spram onog nevjerojatno ekstremnog ludila koje treba preslušati (pretrpjeti) da bi se došlo do ovakve nimalo baladične laganice.

Svo to ludilo, ekscesni performansi, abrazivnost kaotičnosti, vijugavo-iskrivljeni aranžmani i bolesna rika frontmena daju egzaktnu sliku današnjice o kojoj ne treba ispredati posebne priče. Sve što prolazi da se opstane, kompresirano je u ovih abnormalno ekscentričnih 45 minuta koje odiše aromom remek-djela kome tek predstoji budućnost otkrivanja i prenošenja statusa legende od uha do uha.

Naslovi: 1.The happy victim's creed, 2.The invisible hand holds a whip, 3.Goat mockery ritual, 4.Tennessee, 5.Trash talk landfill, 6.The unraveling: Hegemony of grasping fears, 7.The unraveling: Free at last, 8.The unraveling: Live from the fresh corpse, 9.Empty tenement spirit

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 02/09/2017

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*