Death Engine su promijenili producenta. I to se jako dobro primijeti u masivno nabijenom zvuku. Ranije su radili s Amaury Sauvé-om, a sada je tu poziciju dobio Gwen Kerjean i Slab Sound Studio u Edernu. Zvuk je ovdje mnogo više nalik na sludge, puno je prljaviji i tek na momente se dotiče post-metal/rocka, dok je onaj prijašnji post-hardcore gotovo iščeznuo. A nema niti onih indie-rock zavijutaka što će reći da se i stil drastično pretumbao kao da ovo više nije isti bend. Tako otvorivši nove stilske i zvučne horizonte koji su itekako dobrodošli u daljnjem prosperitetu osjeća se daleko hladniji i mračniji senzibilitet uglavnom linearno postavljene svirke s tek nekoliko mekših intervala u dužim pjesmama "Pulled down" i "Mess" koja ima i vrlo lijepu završnu melodiju.



Tempovi su tromiji digresivno namjerno stvarajući monotonu hipnozu što se baš i ne osjeti odmah u uvodnoj "Hyperion" s prilično dugačkim 'zatjeravanjem', gitarskim 'djent' chugovima, obredno manijakalno odlupanim bubnjevima (vrlo slični su i u najenergičnijoj "Lack") i brojnim breakovima, no prvi singl "Leaden silence" u potpunosti potvrđuje tu apatično-hladnu digresiju muljevito zgusnute šarže. Tek samo jedan podsjetnik na raniji stil upriličen je u drugom singlu "Dying alone" s inače rijetkim 'clean' vokalom gitariste Mikaël Le Diraisona na čitavom albumu; vjerojatno je to oproštaj od stilizacije prethodne decenije isprepletevši brundavo distorziran bas Erik L.-a s magnovenjem prljavih gitarskih udaraca, da su mekši, mogli bi biti i shoegaze na pragovima indie-rocka, no sasvim je jasno da se ne namjeravaju vratiti u taj fah.



Dio 'post' metal/ rocka uprizoren je djelomice u najduljoj, završnoj "Empire" s uvodom i krešendima, no kako god se senzorirao i doživio ovaj nešto manje od 40 minuta dugačak album, neosporno jest da se Death Engine miljama udaljio od svoje prepoznatljivosti ostavljajući dojam nekog posve drugačijeg benda koji ne nalikuje na 'ono nešto' što se već čulo. Ustvari, ima u ovom zvuku i stilu u povremenim tragovima elemenata što koji puta podsjete, ali tek na mahove na Neurosis, Lord Mantis, malčice na neke momente Fugazi, međutim najpotentnija činjenica jest da se težilo ka maksimalnoj originalnosti i istraživanju vlastite kreativnosti u čemu se i uspjelo. U svakom slučaju, posve drugačije od ranijeg stila.

Naslovi: 1.Hyperion, 2.Leaden silence, 3.Pulled down, 4.Lack, 5.Mess, 6.Dying alone, 7.Empire

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 02/02/2023