Marinada je ove godine diskografski vrlo aktivna objavivši na Slušaj najglasnije 3 albuma od kojeg će te za prethodni "Sve je savršeno točno" na njihovoj bandcamp stranici pronaći podatak da je realiziran koncem 2016, no ja se barem osobno držim opipljivog cd-a koji mi je direktno od Zdene Franjića uručen tek nakon Nove 2017. godine. "U međuvremenu" je u tom aspektu drugi, ajde, ako nekoga smeta, prvi ovogodišnji album koji s fizičkim izdanjem kasni nekoliko mjeseci od objave na bandcampu, a na njemu bend nastavlja svoje mračnije urone u poetsku fabulu s kojom su iznenadili napustivši one relacije smirene emotivne egzotike što su ranije redovito veličale ljubav, impresije života, obiteljske i ine intimističke preokupacije bazirane uglavnom na optimizmu... Poetika je ovdje ponovno mračnija s akcentiranijim porivima životopisnih fabula u kratkim sličicama kao scenama posloženih u omnibus kolažu. Alvir nerijetko umije od malo stihova referirati stanje balansa između ravnodušnosti i unutarnje paranoje potežući se s jednog kraja na drugi neprestano iznenađujući metaforičkim skokovima iz promišljenog i proživljenog u samoanalizu na horizontu meditacije. Psihološki se čvrsto drži u tom sukobu mraka i svjetla, demona i anđela koje prikazuje kratkim epitetima stavljajući auditorij u osobne interpretacije gdje samo jedna riječ može promjeniti čitav smisao i odvesti ga u kontra smjeru. Vješto barata stihovima u kojima se ovom prilikom preispituju životni svjetonazori i načela povezanih istovremeno i s intimističkim razmatranjima (ne)pravilnosti, a i čisto faktičkim prirodnim procesima kao što je 'život jednog lista, grane ili stabla' (simpatična "List" koja se doima dječjom pjesmicom s fučkanjem). Široki raspon tog poetskog horizonta povremeno umije iznjedriti krucijalne kontradikcije od primjerice danas već pomalo i imaginarnog kraljevskog statusa koji se mahom upotrebljava u kontekstu nekog idealno uređenog života koji, baš i nije tako idiličan kao što to djeluje gledajući ga sa strane ('kralj je umoran od krune, teška mu je glava' - "Kralj") do minucioznih psiholoških digresija o neminovnom starenju ('koliko sam star, toliko sam mlad/ toliko je drvetu težak list' - "Skok"). Iza ove uglavnom metaforičke lirike stoji fikcionalizirana kvaziautobiografija u smislu filozofske estetike s mnogo simbolike koja teži sintezi analiziranja međuljudskih odnosa u društvu koje propada pod naletom nestabilnog uređenja. Uostalom, završna tema "Ništa mi se ne da" sama dovoljno svojim naslovom govori kakvo je stanje svijesti za neku motivaciju u okolini koja nema svijetlu perspektivu.

Između tih krajnih točaka Alvir proteže fabulu o ljubavi i pozitivizmu koji se pokušavaju otrgnuti iz bremena teške moralne depresije ne navodeći je kao direktnu poveznicu, ali se itekako osjeća u atmosferi pjesama, a pogotovo zvučnog izričaja koji je ovaj puta sveden na jedan od najminornijih performansa benda u karijeri. Gotovo bez ikakvih većih učešća prepoznatljivih harmonija synthova ili gitare (udaraljke su u funkciji laid-back efekta korištene tek u skladbi "Karma"), kompozicije su uvijene u eksperimentalni dekor s obiljem vox-extended dodataka što prate inverziju njihovih indie-pop shema, a jedan od glavnih instrumenata za popunu cijele atmosfere su usna harmonika, te efekti halova, delaya i blage mikrofonije. Glasovi (beatbox tehnika) imitiraju basove, melodije i ritmove ("Da znam", "Skok", "Šta bih dao"), dok struktura pojedinih pjesama zadire i u post-industrial/ dark-wave (spomenuta "Kralj" što djeluje poput posljednjeg albuma Einsturzende Neubauten i iznenađujuće mračne ambijentalke "Gutač noći" i "Djela").

Zvučno je Marinada ovdje posegnula u radikalnu promjenu. Minimalistički stil je i dalje ostao isti, no instrumentarij je drugačiji što je i samim time rezultiralo poprilično neobičnim albumom prikladnim za hipstersku frakciju posljednjih radova Fleet Foxes, Bon Iver i njihovih sljedbenika. Samo za razliku od mnogih sličnih, Marinada umije svirati i s pravom zna zašto je ovaj rad uobličila u ovakvom dezenu koji nije nikakva furka ili ekspresivna koještarija. Jest, zvučno je znatno teži i neprohodniji, čak i jedan od najneobičnijih u cijelom dosadašnjem opusu, ali je logičan slijed s kojim se potpuno upuštaju u izgrađeni eksperiment s pop etikom.

Naslovi: 1.Prvi pjev, 2.Da znam, 3.Kralj, 4.List, 5.Skok, 6.Gutač noći, 7.Karma, 8.Šta bih dao, 9.Djela, 10.Znakovi života, 11.Ništa mi se ne da

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 03/09/2017