home > mjuzik > Sjaj u blatu, EP

kontakt | search |

GARAGE IN JULY: Sjaj u blatu, EP (Croatia Records, 2017)

Nakon onog fantastičnog nastupa na 15. rođendanu Terapije u KSET-u 23.IV 2016. kada su doslovce pomeli svojom furioznošću, ovi momci iz Grabovca (Baranje) su došli do točke gdje se razilaze početničke nadobudne sprege prljavog garažnog rocka iz lokalnog blata nadahnutog američkom ostavštinom i neminovnim hrvatskim underground d.i.y. stavom. Zabava ne tako davno mlađahno-bezbrižnih klinaca je od kultne himne "Renault 4" postala vrlo ozbiljna stvar u kompozitorskom, a i životnom aspektu.
[ Garage In July,23.04.2016.,KSET,15.rođendan Terapije ]

Garage In July,23.04.2016.,KSET,15.rođendan Terapije   © Vedran Matica

Napustio ih je bubnjar Leo Fekete, a na njegovo mjesto je došao, vrlo interesantno za promotriti - basist Igor Hanžek koji, nažalost jedva da ima 60% Leove energije, ali barem ima zanimljivo urađene tempove, te se od uigranog četverca ekipa svela na trojac. Bez basiste, vođa Bojan Đurđević se prihvatio tog zadatka ostaviši gitaru koju ionako prijemčljivije svira Marko Bagarić kome nimalo nije teško posegnuti i u psihodelične fikcije ako pjesma to traži. No, pritom se s ovakvim rošadama pretumbao smisao benda i zvuk, te orijentacioni aspekt koji više ne traži hedonizam u stavu, već stav u hedonizmu. Izokrenule su se činjenice ka komercijalnom rakursu, daleko skuliranijem i odmjerenijem koji odgovara mainstream potrošnji, uostalom Croatia Records je objavila ovaj EP, a ne Zdenko Franjić ili Dirty Mojo Records, a onda je priča sasvim drugačija.
[  ]

Kad underground bend pređe u ruke velike etikete nikad se ne mogu očekivati velike stvari u kreativnom aspektu, ma da ne pričam o tim strateškim potezima, bolje mi je da pričam o ovome materijalu kojeg je mogao objaviti i Atlantic, Geffen ili Warner Bros. samo kad bi imali sluha za slavenske jezike u rocku kojeg nikad nisu imali niti u daleko komercijalnijim, da ne kažem prihvatljivijim situacijama. Jedno je jasno: Garage In July se obraćaju direktno našoj slavenskoj sferi poimanja r'n'r-a jer Bojan pjeva na hrvatskom i prije će ga prihvatiti Čeh, Slovak, Poljak, Rus, Bjelorus, Ukrajinac, a dakako i svaki rocker bivše ex-Yu nego li neki zapadnjak, da ne kažem Amer ili Englez koji pojma nema o slavenštini. Osim one iz glupo isceniranih filmova koji prikazuju Istočnu Europu i Balkan kao zaostali i rudimentarni dio planeta. Ameri i zapadnjaci ionako nikad nisu shvatili Slavene i njihovu genijalnost, Amerika će propasti kao Rimsko carstvo, ali će neki đavo ostati zabilježen da je 2017. godine poslije Krista neki autor napravio sasvim prosječan glazbeni r'n'r rad. Preporučio bih Bojanu i ekipi da se potrude napraviti klesani spomenik samima sebi jer to nitko drugi neće. Tako će ostati zabilježeni u povijesti unikata s kojima će se baktati arheolozi, a ne puka masa što evo, ovih zadnjih godina (i prošle dvije decenije) mikrolokalno otkida na, fučkaj ga, zna se što, a nije sušena slavonska/ baranjska kobasica i kulen nego prostitucija svijesti ka trendovsko-medijskim manipulacijama svih vrsta.
[ Garage In July 2017. ]

Garage In July 2017.

Značaj ovog benda na karti svijeta je minoran iz sadašnjeg aspekta, ali baš me zanima njihov rejting za recimo 10, 20, 30 godina. Hoće li će ih mikrolokalni svijet po ičemu pamtiti? Barem njihov Grabovac, okolina i naravno, Osijek jer su u počecima navodili da su bend iz Osijeka. Sad su ponosni bend porijeklom iz tog malog sela što konačno pokazuju uvodnom instrumentalkom "Močvarni psi" s distorziranom slide gitarom, grmljavinom, zveketima i lajanjem psa (a ima i vox-extended efekata). Prva prava stvar "Boogie jedne šibice" odmah u vatru baca Bojana na basu sa staccato pletenjima koji su od pjesme do pjesme drugačijih tretmana u žaru ispoljavanja kreativne funkcionalnosti. Vidi se i čuje da Bojan nije basist nekih velikih mogućnosti, barem za sad i da se nije formirao kao takav instrumentalist, ali je puno bolji od mnogih svojih vršnjaka uključujući i recimo Bill Wymana koji se otprilike s istim godinama pridružio The Rolling Stones ostavši zadnji, neprimjećeni faktor benda koji danas više ništa ne znači do li smješno otrcane figure ostarjelih rockera koje će svijet pamtiti po himnama iz 60-ih i 70-ih. Upravo zato je i zanimljiva ova pjesma koja nema veze sa Stonesima. Dvije minute i 19 sekundi odličnog r'n'r-a…

"Boogie jedne šibice":

'zašto ne vidiš, zašto ne čuješ?
Budi poput šibice

Jer ona kad gori
Ne zna da će izgorjeti
Ne zna se opirati

Gledam te dok goriš
I vidim isti zvuk
Dok nastaje pepeo
Uživam u plamenu
'

E, i tu se sad dolazi do te točke koja postaje vrlo bitna: Bojanovi, odnosno tekstovi benda počinju biti kombinacija hedonizma, paranoje i prividne utjehe, naravno i nezaobilaznih erotsko-emotivnih strasti jer primjerice u temi "Feniks" uzvikuje 'želim ostati dijete', kroz prvi, ranije objavljen singl "Buntovnik ljubavi", inače najžešćem komadu s Damirom Trkuljom - Šiljom iz Gatuza se prikazuje kao pravi erotski napaljen mužjak, a u završnoj prokleto psihodeličnoj laganici "Ostat ću mlad" se plaši starenja, prolaznosti vremena kao da je pred klimakterijem dajući si oduška 'u tvojim plahtama, ostat ću mlad'. Točnije, bend se nalazi u nedefiniranom stavu: da li odrasti ili ostati adolescent, barem u glavi i svjetonazoru? Biti i divlji i razuzdan, a i skulirano koncentriran na životne premise? Hm… Nejasno je što to točno Bojan i ekipa sada isfuravaju, ali očigledno su im životni putevi na raskrsnici sa željom održavanja sličnog intenziteta poput sjajnog prethodnika "Imaš li strasti?!" iz 2015. godine na kome su praktički rekli sve ono najbitnije što se tiče erotskog rock senzibiliteta s kojime se sada, evo i sami sukobljavaju sofisticirano prolongirajući preuranjenu paranoju od starenja.



Istina, s tih dvadeset i kusur godina koliko imaju u prosjeku su već dovoljno zreli za točno formatiranje životnih poriva koji u njihovom slučaju nisu niti droge, a niti neki opasni poroci, već osobne putešestvije profesionalnih poslova i krojenje privatnih budućnosti u kojoj se glazba jasno nazire kao hobi no.1 mada bi žarko željeli od njega živjeti bez gruntanja o opstanku, a to na ovim prostorima uspjeva samo najkomercijalnijima, najupornijima i onima s poduljim stažom koji zadire barem u zadnju deceniju prošlog stoljeća. Izuzev ako nisi Dubioza Kolektiv, Brkovi, Šank?!, pa i Biciklić.



Sukladno s time i glazba im je poprimila sasvim drugačiji obzor. Puno više je ozbiljnija u pristupu, nije više onako frckavo eksplozivna i nabijena kaloričnim riffovima, Marko se odvažio na mnogo solaža, slide intervala i melodičnih intervala, okey, blues kao osnova im je i dalje ostao prioritet kao i Stonesima (laganica "Ne govori" s usnom harmonikom i obrednim taktovima delte Mississippya s početka 20. stoljeća), a i šmek Iggy Popa u razblaženijem obliku je tu kroz temu "Samo pusti" što nalikuje na neke radove nakon razlaza The Stooges, one prve Iggyjeve solo albume kad još nije opskurno zabrazdio u new-wave s kojim se kreativno posve zagubio. Pjesma ima vrsno odsviranu sax liniju i harme klavijatura što je palac gore, ali u kompletu gledajući, energija benda se na ovome 21 minutu dugačkom EP-iju razvodnila spašavajući je kroz solidno napenalen drugi singl "Trijem za ples" s kojim se okušavaju u friškijim stilizacijama dance-rocka i bluesa.

Samo, šteta je što bend nema poriv za angažiranošću, da se ne ocrtava kao barem površno inficiran socijalno-društvenom zbiljom ili nekim drugim oblicima kurentne stvarnosti kroz nekakvu konstruktivnu kritiku čime gubi mnogo toga na primamljivosti jer pjesme o emocijama, zabavi, erotskim insinuacijama i melodramatičnim sličicama su daleka prošlost r'n'r-a opjevana u malom milionu pjesama od Chuck Berryja i Presleya preko Stonesa i Beatles sve do svih onih eklekticizmom opaljenih izvođača koji u tom pogledu nisu rekli ništa novo. Ali, čini se da Garage In July ne samo da ide u tom smjeru, već je duboko zabrazdio u tematskoj prosječnosti, a blues u osnovi i nije tako koncipiran. Bio je revolt robova crnaca, međutim danas taj protest u kontekstu ovog benda nije bitan koliko to njihovo vrludanje od testosteronskog zadovoljstva do anksiozne apatije kao da im na pleća kuca kriza barem srednjih godina.

Naslovi: 1.Močvarni psi, 2.Boogie jedne šibice, 3.Trijem za ples, 4.Feniks, 5.Buntovnik ljubavi, 6.Samo pusti, 7.Ne govori, 8.Ostat ću mlad

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 02/11/2017

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: We Already Lost the World

BIRDS IN ROW: We Already Lost the World (2018)

| 15/07/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Born Into This

TYGER LAMB: Born Into This (2018)

| 14/07/2018 | pedja |

>> opširnije


cover: Marzon

MARINADA: Marzon (2018)

| 14/07/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Fear of the Horizon

BUNNY & THE INVALID SINGERS: Fear of the Horizon (2018)

| 13/07/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: On Hold

FENNE LILY: On Hold (2018)

| 12/07/2018 | pedja |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*