Možda niste znali poput mene da odnedavno klub Češka beseda (Český národní dům) u Šubićevoj 20, samo 100-200 metara od Tvornice na istoj strani održava glazbene avanture u podrumu. I to mahom specijalizirane za jazz, eksperimentalnu i klasičnu glazbu u organizaciji dvojice hrvatskih adakemskih glazbenika, stručno potkovanih entuzijasta koji su ovom prilikom po prvi puta ustupili mjesto i rockerima. Priča je naime, Garage In July su morali otkazati nastup u KCM zbog atesta buke, te su premješteni u ovaj prostor, simpatičan soc-realistički tabor, takoreći pravi underground koji, kako mi se čini, još nema niti naziv. U njemu se održavaju i glazbene radionice, a kada prođete kroz haustor, uđete u betonsko dvorište i spustite se stepenicama s lijeve strane (okolo ima i stanara u zgradama), nailazite na uski hodnik i dvije prostorije: u prvoj je svirka, a u drugoj, ha, pa recimo improvizirani šank malo dužeg stola (cirka 3 metra) s jednim frižiderom krcatim pivama, naravno, češkim Kozel i Staropramen), a naokolo puno kojekakvih instrumenata, uglavnom udaraljkaških, zatim pojačala, kablova, te stolica i nekoliko stolova, onako baš čisto podrumski zaštićeno, a mene, dijete sa sela je to odmah asociralo na nekadašnje komesarnice, pa i manje seoske zadružne domove, čak i krčme s nekoliko stolova gdje je vidljivo da se ovdje mora održati neki nastup, neka svirka. A je to! Interesantno, na zidovima su kojekakve češke reklamne karikature o pivi, tom njihovom najpoznatijem izvoznom artiklu, da mi je uoči svirke sam Bojan Đurđević alias Jim July (uskoro će po prvi puta postati otac sa "Crvenokosom", 15. pjesma sa set liste!) rekao kako baš nalikujem na jednog lika s postera 'ZAPLAŤ SI PIVO A SEĎ V HOSPODĚ A ŽVAŇ SI, CO CHCEŠ' (plati si pivo, sjedi u bircu i pričaj što god želiš), međutim, baš i nisam imao vremena za pivo (jedino pivo koje sam popio nakon koncerta mi je platio Marko Jankek, nekadašnji gitarist Big Strip Gorila, a danas Orvel i Detroit Groove Gang) jer sam ovaj čitav koncert snimao da vam dočaram povratak ove furiozne ekipe nakon 7-8 godina pauze. A niti sami se oni ne sjećaju kad su zadnji puta svirali u Zagrebu, nažalost fulajući glavni zgoditak što im se, na sreću neće toliko odbiti u glavu. Ekipa je i dalje ista s tek jednom izmjenom: Krešimir Oreški friški bubnjar (zamislite: Kries, Nina Romić, Ezerki & 7/8, Nina Kraljić, Kwaka Afrobeat...) je došao prije dva mjeseca, imali su, kako navode samo 3 probe, no vraški su krenuli s "Ne govori da me znaš" potkrijepljenom bluesu s usnom harmonikom, nastavivši za Bojanovu baku "Muzici po guzici" i jednim od najvećih hitova "Imam srce". Bojan je izašao manekenski u bijeloj košulji, sivim trapericama i šilt-kapi, ali poslije se toliko oznojio da je to sve poskidao sa sebe ostavši samo u crnoj potkošulji i hlačama natopljenim znojem, a bome niti basist Igor Hanžek i gitarist Marko Bagarić, sada već obojica dugokosi se nisu uspjeli othrvati stoičkom iscrpljivanju. S ovakvim glanc novim imageima djeluju postojano i svježe, a recimo, zadnji puta sam ih gledao u KSET-u na 15. rođendanu Terapije 23. travnja 2016. www.terapija.net/koncert.asp?ID=24070 kada su bili kratkokosi hipsteri održavši jedan od najboljih koncerata koje je ovaj portal na rođendanskim feštama imao.

Kad se Bojan raspojasao iz pjesme u pjesmu, atmosfera je bila češko-hrvatska. Ne znam da li znate, Čehi su jako hladna publika po socijalističkom režimu još i dan danas, a mi Hrvati smo oslobođeni predrasuda, nakon 2-3 pive cikne entuzijazam u pravu kiselinu i gromki mošt što sprema vrenje u cikličkim periodima, pa je tako prvi dio koncerta bio uglavnom manje-više suzdržano blagodarenje češkog piva podizavajući tenzije velikih gana, odnosno malih gana, a kad se to rasplamtilo od pjesme do pjesme, recimo u socijalnoj himni "Renault 4" im je na gitaru došao spomenuti Marko Jankek i onda jer počela prava fešta oslobađanja.

Kako sviraju i zvuče Garage In July nakon 7-8 godina pauze, pitati će te se? Odlično, bolje nego prije, sve su to iste stare pjesme koje ionako nisu ništa izgubile na vremenu, a ovi dečki su sve zreliji, pravi macho muškarci u najboljim godinama. Set lista je prošarana sa skoro svih im izdanja, naravno, materijala imaju napretek, a u priloženim video zapisima ima što da se čuje, a i vidi. Na stranu što je rasvjeta loša, bolja za sada ne može biti, mnogo toga je 'mračnijeg' dekora, ali ništa zato.



















Nego, tamo sve skoro do pretposljednje stvari "Teretnjak" prije koje je kućedomaćin svima na pladnju razdijelio po čašicu domaće rakije (šljiva i jabuka), nisam niti skontao da su među publikom dva cijenjena lika - Ivan Katić - John i Jakov Maleš - Kikos iz M.O.R.T.-a što su na ovaj koncert potegnuli lajnu čak od Sinja. Koliko sam vidio, a ustvari sam bio usredotočen na snimanje, samo sam u jednom trenutku spazio nekog mršavog, do pojasa ogoljenog lika na stolu kako maše majicom u euforiji, te baš i nisam obraćao pažnju sve dok kasnije, na čak 5 izmamljenih biseva nije uskočio da s Bojanom otpjeva "Za Iggyja", pa jebate led u ovu vrelu srpanjsku subotu, to je baš upravo on, frontmen M.O.R.T.-a!







S mnogo čvrste energije garažnog rocka i swamp-bluesa okončali su pripremljeni repertoar teškim i tromim "Sebe ugasiti blues" skoro do disonantnih doom/ sludge konotacija i uvijek sjajnim gitarskim intervencijama Marka Bagarića, a onda je nakon salve i ovacija svih prisutnih uslijedio bis od još skoro pola sata na kome su ponovno izveli 5 najvećih hitova, ma dušu dalo da ih se ponovo razvali.







Zadnji bis "Za Iggyja" s Johnom nije snimljen u cijelosti, krepala mi baterija na kameri, a nigdje nisam vidio slobodan šteker premda sam ponio i punjač s kablom. Šteta, nakon svirke je John sjeo za bubnjeve i odalamio fantastičan ritam, malo se zna da je odličan bubnjar, a pridružili su mu se Marko Jankek i još neki ljudi iz publike odsviravši 5-6 pjesama, a tu je skočio na mikrofon i neka istetovirana hard-rock / metal momčina, uistinu ne znam tko je, može ga se vidjeti kada sam snimao publiku, a i na fotosima. Sve u svemu, ovo je bilo fantastično, pravi garažni rock and roll underground, kako mi Bojan reče, preporodio se na ovoj svirci, to mu je baš trebalo. Kako i ne bi. I njemu i ovim sjajnim dečkima što rokačinu deru do jaja poput Partibrejkersa i starih Majki, a ne žude mnogo za slavom, nego za iskonskim užitkom svirke pred zapaljenim auditorijem 'licem u lice' koji ih je čekao jako dugo. Na kraju su obećali da se vraćaju u Zagreb već nakon godišnjih odmora, tamo u rujnu, a onda smo se preselili u dvorište, zadihani i mokri od znoja, a ja sam zaboravio ta prokleta nova radna vremena da nedjeljom više trgovine ne rade. Kaj nije bilo ljepše u onom nedavnom 'starom svijetu' da si po ručak odeš nedjeljom ujutro? Takhle jsem měl z lednice jen kousek chleba a trochu salámu. Ach, to je taky dobrý. To není důležité. Rokačina byla skvělá a vzpomíná se na to!

horvi // 10/07/2023