Novopečena hrvatska supergrupa, bar se tako u određenu ruku može nazvati jer je sastavljena od članova Garage In July, Big Strip Gorilla i još nekih underground, odnosno ne tako razvikanih bendova, paralelno je objavila dva izdanja na odvojenim nosačima zvuka jer su različita. Ovdje je riječ o duljem, mini albumu od nepunih pola sata.

Kad zaori uvodna "Light to lust" (tekst Ugo Stegnjaić!) pomislilo bi se da će se strovaliti potentan r'n'r na noise relacijama jerbo distorzije piče sve u šesnaest, međutim već iduća "Gotta feel fine" se referira na posuđenice James Browna "I feel fine", te dakako funk tvrđeg izričaja. Okey, to je sasvim 'fajn' za početak, ali nastavak nije nimalo uvjerljiv s razbacanim polueksperimentima između ambijentalne i akustične seanse, prosjek diže tek laganiji poludistorziran blues "Motor city funk", da bi onda nenadano isplivala elektronska "Where do you go out babe" minimalističkih psycho fraza a'la Suicide što, opet, nije loše, ali dođavola, pa takvih bendova ima na tisuće što retrogradno otkrivaju ostavštinu Martin Reva i Alana Vege. Nepotrebno je što se mene tiče i osim toga, nikako se ne uklapa u onu početnu seansu rokačine. Zadnja "A letter to Jesus" je blues popraćen usnom harmonikom, ukuleleom i tump-tamp ritam mašinom, tako da je kompletan dojam potpuno zbrćkan u šarenilu stilizacija i svaštarenja.

Nekog može veseliti ovakav spektar, ali na mene je ostavilo poprilično mršav i nedorečen performans koji ima zgodnih ideja, no poprilično šlampavih i brzopoteznih rješenja da ostajem potpuno pasivan i rezerviran. A vjerojatnost da ću ponovno dobiti želju za preslušavanjem je minorna...

Naslovi: 1.Light to lust, 2.Gotta feel fine, 3.Damn suits, 4.Dear John, 5.Mr. Brown, 6.Motor city funk, 7.Where do you go out babe, 8.A letter to Jesus

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 06/06/2018

PS: tek nakon objave primjećujem da je već ranije realizirana recenzija, ali ništa bitnije ne utječe na moj stav...