Već vrlo ovremešeni bend iz njemačkog Karlshruea znakovito prangija simultanku space, stoner i psihodeličnog rocka zabavljajući se klasičnim postulatima navedenih žanrova suptilno filajući na četvrtom zvaničnom albumu instrumentalnu magiju koja vozi osjećaj da nikada naprosto neće prekinuti. Osnovani su u ljeto 2008., imali su nekoliko promjena postave, a onda se ustoličili kao trojac Hazi Wettstein (gitara, efekti), Akee Kazmaier (bas, efekti) i Marcus Schnitzler (bubnjevi, samplovi) odlučivši se samo na instrumentalizaciju bez ikakvih vokala. Space rock je sam po sebi prepoznatljiv žanr i nije ga potrebno opisivati jer ionako nije mnogo toga stavljao u generalni remont, pa tako ovaj trojac sasvim uvjerljivo zvuči kao da je komotno mogao raditi i tamo u dalekim 70-im godinama prošlog stoljeća.



Teško je bilo što zamjeriti žanru, a pogotovo muzičarima koji ga prenose već jako dugo: svi oni vole razvijati psihodelične metamorfoze, maštati o koječemu i putovati kroz nadnaravno u čemu uvijek susreću neke lijepe nimfe spremne za perverzije, ali i drastične horror preobražaje, no čitav žanr je ustvari vrlo bezbijedan i bajkovit, a kao takav, već dugo vremena nije polučio nikakve značajnije komercijalne dosege. Pa, čisto sumnjam da bi se to moglo desiti ovim Nijemcima koji pucaju prilično spretno u konceptualnom aspektu s ovime albumom povlačeći osnovnu tenziju našeg planeta i ekologije - vodenu masu koja čini najveći dio površine. Njihove samo 3 vrlo dugačke kompozicije na ovome albumu lebde na granicama finog krautrocka poput elektronskim efektima nafilane "Plasma thruster" što ima i stanovite reference stonera, a osjećaj što ga stvara zvučno je iskustvo za koje je najbolja preporuka unatoč plesnom ritmu da slušatelj ostane prikovan uz naslonjač ili recimo na koncertu da se zavali ispred pozorice i mantra svoje eksplozije. "Metamorphosis" je također vrlo slična, malčice tromijeg tempa, okey, mene je recimo uvodni dio podsjetio na A Flock Of Seagulls s debi albuma koji su istini za volju samo na tom radu znali uletjeti u sličan 'space' postulat, ali kako se skladba odvija pletevši ravnomjernu ritmičku hipnozu s obilatim elektronsko-svemirskim zvukovima gdje gitara ustvari stalno vrši tok fabule, tako se i dinamika fino konstituira s neobaveznim dekorom i tek rijetkim promjenama. Zadnja i najduža "Nag kanya (remix)" iznosi čak skoro 20 minuta ležernog izranjanja iz world-music uvodnika poput najljepšeg dekora bajkovitog spoja Tangerine Dream, Brian Enoa i Peter Gabriela, a ta seansa traje bome skoro punih 10 minuta sve dok ne počne rapidnije ubrzanje ka wah-wah egzibicijama i vrlo pametnim promjenama tokova svijesti u zadnji, gotovo de-kompozicijski dio s ambijentalijama i rasplinutim disonantama.

Ovo je jedan jako dobro sređen album kakvog bi poželio recimo našim hrvatskim No!Mozzart koji su u vrlo sličnom fahu, ali su daleko mlađi. The Spacelords se ne nadmeću s nikakvim uzorima, čarobno je to da sve ove njihove slojevite linije od samo 3 instrumenta (i obilja efekata) uzrokuju izlučivanje velike količine pozitivnog raspoloženja koje se stvara u vašem percepcijskom senzoru. Ništa ovdje nije spektakularno niti slavno iskopirano od nekih drugih sličnih izvođača, ovi stari dečki imaju jedan poseban štimung prisebnosti poput zrelih književnika koji se ne razmeću parafrazama. Oni ih stvaraju iznutra u veoma vedrom i virtualnom aspektu nespecifičnom za klasično poimanje rocka unutar space/ progressive/ stoner obrazaca, nešto kao Yes ili Pink Floyd kada im se nikuda nije žurilo, niti za slavom, a niti za publikom. Onda kada su stvarali isključivo vlastitu umjetnost.

Jako dobro. Preporučam svima na frekvenciji space rocka i psihodelije.

Naslovi: 1.Plasma thruster, 2.Metamorphosis, 3.Nag kanya (remix)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 09/06/2018