Ima tome već jako dugo. Biti će oko 25 godina kada su Kraftwerk objavili dvostruki album "The Mix", a jedan sveznalica, bubnjar pratećeg benda Miše Kovača mi je rekao da je to tako plitka muzika koju on može napraviti u tren oka na synthu kolege iz sastava. Kaže, samo stisneš jednu tipku za ritam i izabereš si boje klavijatura kako želiš. Ha-ha-ha! Jasno, tip je i danas uvjeren u svoju tvrdnju premda je profesionalan glazbenik koji, eto, nažalost ništa nije shvatio. Vjerujem da ima mnogo takvih i da bi odmah odustali na prvoj narednoj prepreci koja ima veze s Kraftwerk poput ovog duet-projekta koji je napravio i jedan-dva koraka dalje od standardnog electro-popa. Sastav je počeo s radom sredinom 2016. kad je Cristóbal Rawlins, Čileanac iz Santiaga otišao na tromjesečni boravak u Njemačku i susreo Dieter Mausona iz Hamburga, te su odmah prišli komponiranju materijala snimajući ih u Berlinu, a nekoliko tjedana kasnije i u Hamburgu. Početkom 2017. Mauson je otputovao u Santiago gdje su kompletirali album, a usput održali i prvi koncert, a sredinom iste već su ostvarili turneju po Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji i Latviji, te početkom 2018. i po Peruu.



Začuđujući debi također čudnovatog naziva "Kiñe" kao i samo ime benda ispočetka, čini se, nije ništa posebno obećavajuće kad se zavrti "Casual elegancy" gotovo 10 minuta dugačak komad prepun alternativnog duba i repetirajućih vokalnih samplova koji samo služe zbog semantičkog efekta. No, odmah se uočava jedna principjelnost koja se posve razvija tijekom albuma: upravo s repetirajućim kombinacijama post/ minimal-techna na koje se nižu osebujne psihodelične šarže (umiju koristiti i staccato gitare), postiže se krautrockerski dijapazon smješten u elektronskom izrazu. Kompozicijama se nikuda ne žuri, ne pumpaju otprve već se postepeno formiraju na osuvremenjeni način koji je vrlo blizak albumima "Trans Europe Express" i "The Man Machine", ali s jednim bitno pomaknutijim tonskim dekorom koji opet u sebi sadrži pritajene electro-noise elemente, kao i znatno reduciranije zvukove što se tiče same funkcionalnosti basova i harmonija u čemu su im poslužila i obilja eksperimentalnih istraživanja s kojima su čvrsto fiksirali specifične frekvencije što se odmah očitava u "Mapocho", jednoj od najkraćih ('samo' 7.42). Prva prava majstorija dolazi u naslovu "Ruka" s pritajenim naracijama na nekom, kako se čini, jeziku Indijanaca-domorodaca iz Latinske Amerike, ali vrhunac se postiže s 3 najdulje koje traju čak i po skoro 18 minuta poput najdulje "Tanzt!" ili 2 minute kraće "Choique Purrun" u kojima se točno uočavaju nasljeđa Kraftwerk, no onih iz posljednje faze "Tour de France Soundtrack", dok je "Sublimity" po predanju nastavak škole ranih Cabaret Voltaire.



Stoga ovo nije album, a niti glazba za bilo kakav tip auditorija, posebice ne onaj koji nema blage veze s ostavštinom Kraftwerk koji je ovdje kataliziran pod paskom suvremene elektronike sa slobodnim eksperimentalnim frazama i vrlo dugačkim fabulama između kojih se naziru specifične melodije i harmonije, te bogati psihodelični laid-back koji je ustvari i najvažniji dio čitave priče.

Naslovi: 1.Casual elegancy, 2.Mapocho, 3.Ruka, 4.Choique Purrun, 5.Sublimity, 6.Tanzt!, 7.Time stretch

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 08/08/2018