Naši stari znanci APTBS nedavno su se vratili sa svojim petim albumom, a isti će promovirati uskoro (08.09.) u Močvari. Krucijalna razlika u odnosu na prošli album i turneju, je dolazak Lie Simon Braswell za bubnjeve umjesto Robi Gonzalesa i to za stalno. Ako se možda sjećate, Robi je nakon albuma "Worship" odlučio prestati svirati turneje, no snimio je s bendom još jedan album, a tada je odlučio odustati i od toga.

Da li se osjeća neka razlika u zvuku? Baš i ne. I dalje ima puno zidova gitarističke buke kroz koje se ovaj put ne probija samo Ackermannov, već i Liiin vokal. Naznake njenog vokala dolaze već na otvaranju uz apokaliptičnu Never Coming Back, dok se na "joy division like" There's Only One of Us, u potpunosti otvara i preuzima na sebe svu pažnju.



Iako Ackermann i dalje vodi glavnu riječ, do kraja albuma sam se toliko naviknuo da je u svakoj pjesmi barem malo ženskog vokala, da uopće ne mogu zamisliti kako je to bilo prije. Uz to, možda mi se sad na kraju čini, da su se ipak malo primirili, da više nisu toliko divlji kao prije desetak godina kada su počeli. Čujte samo Was it Electric, skoro pa ugodnu baladu, koja umjesto da zatvori s bukom, u pola se pjesme otvori s lebdećom post rockerskom gitarom.

Možda će im netko zamjeriti da u laganijim pjesmama zvuče kao The Raveonettes, a možda i ne. U svakom slučaju, nakon četiri skoro pa ista albuma, ovo je skroz dobra promjena, koja ih je malo osvježila i udahnula im još koju godinu života.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 03/09/2018

PS: Uskoro se očekuje i album remixeva pjesama s albuma, a ako je suditi prema Slowdive remixu pjesme Frustrated Operator, mogao bi to biti još jedan vrlo dobar album za APTBS.