Aha-ha-ha-ha! Zbilja se čovjek slatko nasmije kada čuje o čemu Mark Arm ovdje nakon gotovo punih 5 godina zbori o svojoj državi. On je ovdje skoro u skladu s John Cleeseom i ekipom Monthy Paytona udružen u rockersko - punkerski otkačeni leksik s velikom, do sada najvećom dozom političko-društvenog cinizma. Jasno zbori u humoreskama i mizantropskim relacijama o mnogim nedostacima američkog društva, često zlobno, smiješno, paradoksno, ali i izravno se konfrontirajući s Trumpovom politikom, čitavim aparatom oko njega, kao i njegovim štovateljima koji su ga izabrali. Naziva ih Farizejima, a strašno smiješan video za singl "Kill yourself live" najbolje opisuje tu atmosferu posljednje večere gdje 12 apostola bleji u 12 laptopa, razapinjanju na križ i Isusove sportske pripreme za to. Ajoj, presmiješno...



Mudhoney su za razliku od ozbiljnih grungera Soundgarden, Alice In Chains i Pearl Jam uvijek bili zajebanti svoje vrste poput pokojnog Mark E. Smitha, ali s hrpom pametnih nedostataka koje su riješavali crnim humorom. To im je oduvijek bio glavni okidač za stvaranje pjesama koje su nicale u periodima, a albumi su im uvijek dolazili s popriličnim otklonom. Jest, sve su rijeđi, a i energija više nije na razini one s konca 80-ih i početka 90-ih jer su danas to stari i prekaljeni borci koji više nemaju volje đipati i skakati po pozornici, ali zato na ovom albumu daju brus za oštrenje sječiva, omču za vješanje i malte ne municiju za lovačku sačmaricu čiji je domet za 100%-tni učinak maksimalno 15 metara od mete. To jest, njihova je meta na dlanu, svaki dan im je na TV ekranu, internetu, mobitelu i miješa im se u privatni život. Ovo je svakako najpolitičkiji album benda u karijeri gdje se kroz pjesme "Prosperitety gospel" prosvjeduje protiv obožavatelja bogatih, kršćanskih konzervativaca u "21st century Pharisees" i "Messiah's lament" (odlični su mu stihovi 'hranio sam 5000 ljudi s 5 hljebova i dvije ribe/ danas bi se zeznuo o prehrambenim navikama ljudi'), a u "Please Mr. Gunman" priča o izgredima u crkvenom staležu koji dopušta sveto ubojstvo u crkvi nakon dokazane krivnje, ha-ha-ha.

Nerve attack live: lVnd1IejCcY



Elem, tekstovi su za upišati se od smijeha usmjereni, kako kaže na 'bijedno kopile okrenuto na osvetu', te na paranoju o svakojakim zavjerama pojavom Trumpa. Ključni komad je "Hey neanderfuck" u kome dolazi točno postavljen akcent bijesa ka čitavom američkom svjetonazoru koji ništa nije drugačiji od onoga kojeg vidite svakog dana i kod nas. Svi samo bulje u mobitele, boli ih kita za ekologiju, društvo i egzistencijalne probleme kad imaju ono što im treba. Ili samo glumataju, a takvih ima na milione kompresirajući pozitivan poligon za stvaranje opće bolesti društva koje se pretvorilo u hordu slijepih, gluhih i priglupih, a uz to i depresivnih jer im nije dovoljna sva blagodat koju imaju. Pohlepa čovjeka čini Judom i Farizejom, a neke neukusne Armove primjedbe na račun toga su sasvim opravdane. S glazbene strane, ovo je nakon prethodnog gitarističkog "Vanishing Point" ponovno album s klavijaturama i puno mekšim konotacijama: uvodna "Nerve attack" zvuči ko' Gang Of Four s posljednja dva albuma, "Night and fog" je iznenađenje u laganom post-punk/gothic scenariju nalik na kombinaciju uvoda "Chew" Nomeansno & Jello Biafre (album "The Sky Is Falling and I Want My Mommy"), Fugazi "End Hits" i Bauhausa, a glavni singl "Kill yourself live" ima Kinks paralele što nikako nije loše s obzirom da su kao bend kroz karijeru znali imati stilske izlete u Sonic Youth/ Neil Young i akustične parametre kojima su redovito gubili na izvornoj originalnosti. Onaj energetski naboj "Touch me I'm sick" više nema smisla potencirati, zna se odavno da su šaljivdžije i cinički promatrači svijeta, te im se ništa ne treba predbacivati. Stare mirno s godinama i ne glumataju ortodoksnog Iggy Popa koji i dalje mora izbacivati gomile kalorija na pozornici gutajući vitamine i preparate jer drugačije ga niti ne percipira milijunska svjetinja. Mudhoney su dostojanstveno sukladni svojim godinama pružajući puno više nego The Rolling Stones prije 15-20 godina. Pa ako za toliko narednih godina budu i sporiji i manje energični, ništa zato. Imaju taj crni humor koji se može slušati i sjedećki u nekoj otmjenoj koncertnoj dvorani. Nije bitno. Pogodili su srž svjetskog problema, poigrali se s njime i odalamili mu zveket direktno u glavu.

Naslovi: 1.Nerve attack, 2.Paranoid core, 3.Please mr.Gunman, 4.Kill yourself live, 5.Night and fog, 6.21st century Pharisees, 7.Hey neanderfuck, 8.Prosperity gospel, 9.Messiah's lament, 10.Next mass extinction, 11.Oh yeah

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 07/10/2018