Najlucidnije stvari u rocku su u principu i najoriginalnije. Ne radikalizirajući prošlost i ne segmentirajući je od zloslutnih strvinara, ova krajnje neobična zagrebačka skupina, bolje reći nakupina vrvi od kreativnih mangupluka na koje se hoćeš-nećeš otkida smijeh poput nekih najblesavijih, ali iščašeno smaknutih štoseva takoreći bez mozga, onako kao što su to moju generaciju odrastalu u 70-im i 80-im udarali Monthy Pyton ili stripovi Alan Ford i Gru, te nenadmašni Šarlo Akrobata s onim unikatnim LP-ijem "Bistriji ili tuplji čovek biva kad...". Tada je sve bilo iracionalno blesavo. Tko je shvatio smijao se i bilo mu je zabavno uživati. Tko nije, ostao je pasivan smatrajući da se radi o običnoj bedastoći bez imalo zdrave pameti, a tako to ide kod humora kojeg ima u najrazličitijim varijantama. Jednom me moja bivša djevojka upozorila kad smo gledali baš Monthy Pyton-e na TV: 'nemoj se smijati pred mojim starcima, misliti će da nisi normalan, oni to ne kuže'. Meni je već to bilo smiješno isto kao što mi je smiješno pisati o bendu koji je izuzetno komičan, takoreći maloumno poremećeni živi cirkus smislene iracionalnosti potkopavajući i ono još malo racionalnog u ovoj državi i na ovim prostorima kanalizirajući nepotkupljivost slobodne umjetničke fikcije mentalno degutantnim, čitaj debilno-zaostalim stanjima u razvoju.

Bez ikakvih kategoriziranja, a mogao bi ih navesti nekoliko vitalnih što se tiče S Kim Ja Radim i ovog njihovog debi albuma, ovih 10 pjesama su jedan od izuzetnijih dometa hrvatskog, potom regionalnog (a i šireg) underground prostora. Glazba je poprilično jednostavna i štura. Niti jedna pjesma nije dulja od dvije minute i nekoliko sekundi, ali niti kraća od jedne minute. Po opisu, reklo bi se hardcore. Kratki i jednostavni format kojeg su davno izmislili avangardisti još prije najmanje stotinjak godina sukobljavajući se sa simfoničarima čija su djela iznosila taman toliko da odrasteš, završiš školovanje, stupiš u brak, rodi ti se jedno, pa drugo dijete, možda treće, četvrto, peto, otpremiš dobar dio familije i rodbine u grob, prisustvuješ brojnim karminama, svadbama, proživiš padove i uspone nekoliko kraljevstva i društvenih uređenja, te onda dočekaš nekakvo grande finale, a još nisi spreman za penziju i ne dočekaš unuke jerbo je situacija tako loša da te, pa skoro jedino humor održava na životu.



Tražiti pamet u ovih svega 16 minuta albuma je naoko benava stvar i to je "Žaruljarnici" osnovni cilj. Međutim, daleko od toga. Zabava jeste tumačiti abnormalno šašave stihove koje unakrsno pjevaju dva muška vokala, doduše mnogo puta i namjerno nerazgovijetno imitirajući likove iz specijalne škole, a istovremeno im se niti ne rugajući, odnosno igrajući na kartu bezazlenih klauna koji po niti jednom amandmanu ne omalovažavaju osobe s posebnim potrebama, dapače, čak im se i priklanjajući kao da su dio njihovog mentalnog sklopa, ravno je onoj metodi The Residents kada su na vrlo sličan duhoviti način provocirali establišment moćne rock industrije koja ih je 'sfućkala' na početku karijere, ranih 70-ih jer nisu imali dovoljno 'dobar' materijal. Oni koji su barem slušali "Meet The Residends" (ja imam i originalni vinil) znaju koja je to umjetnička i eksperimentalna snaga i hrabrost svijesti. Tu nema mnogo pameti u takvom pristupu, a niti nikakve logike zakonitosti sadržajno emanentne poetike što je i jedna od originalnijih stvari ovog maksimalno otkačenog benda koji kliže po stazama post-punka s hardcore/noise gabaritima koji puta uokvirenim i melodijama gajdi (pjesme "Mačka", "Dature", "Bojler", "Džokej"). Glazba im je jednostavna i baš se puno nisu potrudili izaći iz tih okvira koje je davno zapečatio Satan Panonskog s vrlo sličnim lirskim aspektima ispredajući trenutne štoseve, ali daleko više polagajući težnju na autorske umotvorine kojih ima u izobilju više i od samih careva ovakvog izraza - Biciklića. Ne karikirati ekipu iz navedenih veličina, S Kim Ja Radim je daleko pojednostavljeniji oblik uvrnute šegačine inteligentnih zagrebačkih punkera, hardcoreaša, rockera i glazbenika koji govore svašta o svemu na totalno benigni, naoko stupidan i poremećen način, ali nije tako. Svijet o kome zbore i različita stanja njihovih likova su itekako bitna. Opisuju ono 'ništa' u Hrvatskoj i na Balkanu, a toga ima najviše: prepucavanja po internetu, sukobljavanja u razgovorima, nadmetanjima ideologije, lošim subjektivnim procjenama svega i svačega, a naposljetku i fikcijama o stvarnim vrijednostima života. S Kim Ja Radim i njihova "Žaruljarnica" su adekvatan odjek Hrvatske debilne katastrofe u 2019. godini, kultura iz undergrounda nule i ničega, naše buduće propasti, ali taj i ovakav art underground tek može ovakvim segmentiranim debilizmom izdići i dignuti ovu zemlju iz kulturološko-političkog i socijalnog pepela dokazujući da Hrvati imaju sjajan elan za promjene na humoreskno-zabavnoj razini visoko i više iznad onog specifično namjenskog kojeg diktiraju mediji. Bend se osim toga postavlja kontra-reklamom 'tko je slušao naš album, taj neka niti ne dolazi na naš koncert, bojimo se takvih idiota'. The Residents su nekad imali obrazac u trgovinama kad su, doduše rijetki ljudi kupovali njihove ploče: prvo si morao popuniti formular, a ako si zaokružio da ti se sviđa, trgovac nije smio prodati ploču. To sam naučio od njih i uspio kupiti prve 3 ploče. Nekad su moje neke emisije na radio Đurđevcu znale početi riječima 'a sad ide emisija kad će te svi zgasiti radio ili okrenuti neku drugu stanicu'. Ali odjek je bio vrlo pozitivan. Baš upravo zbog toga su je slušali. Ha-ha-ha, danas bi rekao: slušati će te S Kim Ja Radim, možda nećete doći na koncert jer ova ekipa i nema nekog većeg kreativnog naboja za ubuduće, ovo je sve što imaju, nemaju "Ona se budi", "Oko moje glave" ili "Niko kao ja" poput Šarlo Akrobate, ali imaju mnogo karakteristika tog jedinog i unikatnog LP ostvarenja ex-Yu na kome je ludilo, demencija i poremećena stvarnost odigrala ključnu ulogu u kreiranju jednog od ponajboljih i najoriginalnijih rock and roll/punk/ post-punk/ new-wave ploča bivše Jugoslavije. Dodajem, S Kim Ja Radim nisu Šarlo i nisu eksperimentalni da bi bili vrh svega, dobra su zafrkancija odlične ideje kratkih rezova u kojima fali dugačkih pjesama i kompozicija oslobođenih čiste formacije; volim kad se u rocku stvori paranoja psihodeličnog eksperimenta ("Ljubavna priča" Šarlo Akrobate mi je jedan od najboljih komada ikad snimljenih i objavljenih u ex-Yu), tako da čitav album odiše odličnom sofisticiranom zajebancijom, ali mu manjka improvizacije, dijagonalnosti, slobode i odriješitijih izlazaka iz šturih hardcore formata. Sabijen je u 4 zida i ne može disati. Posluša se za tih 16 i pol minuta u jednom dahu, ima i srce i dušu osjećaja mentalno nezrelog čovjeka, ali nije mentalno poremećen i bolestan album, a pogotovo nije dekadentno opasan po psihološko zdravlje i kardiogramsku sliku. Samo to pokušava biti. Poremećen sklop je nešto sasvim drugo. Poremećen sklop benda su vršački Bitlsti. To se ne može glumiti. Ovo se vrlo dobro glumi i neka je tako kako jeste. Pa makar i bez mnogo zdrave pameti, ali je zato zdrav cinizam i njegova prioritetna namijena.

Naslovi: 1.Šljiva, 2.Mačka, 3.Panorama, 4.Dature, 5.Poštar, 6.Bojler, 7.Kefir, 8.Smegma, 9.Džokej, 10.Meduze

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 19/02/2019