BOB MOULD - BLUE HEARTS (Merge Records, 2020)

Legendarni "huskerduovac" u svojoj je šezdesetoj godini objavio svoj 13i (ako sam dobro sve zbrojao) studijski album, ako ne računamo Husker Du i Sugar albume, te razne kolaboracijske. I ne samo to, nego je objavljen samo godinuipol dana nakon odličnog lepršavog "Sunshine Rock".
I dalje je to nekompromisni gitaristički rock s prepoznatljivim Mouldovim "deranjem", no ako je prethodnik bio bliži zvuku Sugar, ovaj je malo bliži Husker zvuku, a i tematika je usklađena sa pandemijom, Trumpom i ima dosta politike.
Uspio je strpati 14 potpuno regularnih i dovršenih pjesama u 35 minuta, a da je objavio samo Siberian Butterfly, bilo bi sasvim dovoljno za ovu godinu. To je pjesma koja budi vjeru u gitaristički rock i ponovo otvara želju za odlaskom na koncerte. Sigurno jedan od hitova godine. Barem meni.

Ocjena: 9/10



DOVES - THE UNIVERSAL WANT (Heavenly Recordings, 2020)

Ovi "Mancuniani" pojavili su se krajem 90ih u onoj post-brit-pop fazi, kada i Coldplay, Starsailor i takvi, malo "osjećajniji" bendovi. Sjećam se njihovog debi albuma "Lost Souls" iz 2000. i pjesme Catch the Sun, koja mi je zvučala pomalo dinosaurjr-ovski u nekim trenucima pa sam im odlučio dati šansu. Nije to bilo loše. Poslije su imalo There Goes the Fear, kao globalni hit, ali realno, albumi su im bili predosadni i pretenciozni, pa su 2010 nakon četiri albuma proglasili stanku….. koja je trajala do prije dvije godine. Svirali su gigove po Britaniji, jer vjerojatno drugdje nisu ni mogli, a onda su ova godine odlučili objaviti album.
Kako Mouldovih stane 14 u 35, tako njihovih 10 u 47 i tu je već naglašena orkestralnost kompozicija i malo kompliciranje, koje opet dovodi do dosade. Može se to poslušati, ali ne više od jednom, jer previše je tu očaja i tuge, a premalo nade za nekog u normalnoj fazi života.

Ocjena: 5/10

FENNE LILY - BREACH (DEAD OCEANS, 2020)

U jednoj od svojih ponuđenih kompilacija, prije koju godinu, Deezer mi je ponudio pjesmu Three Oh Nine, tada jedva dvadesetogodišnjakinje imena Fenne Lily. Pjesma mi je odmah postala jedna od dražih u toj godini, jer je imala neku uzvišenu melodiju, a šapčući glas pjevačice bio je prilično sexy. I debi album "On Hold" bio je sličnog izričaja, pa se tu i tamo zavrtio na kompu dok je trebalo malo smirenja.
Inače, cura je vokalom jako slična Aimee Mann, pa mi je vjerojatno i zato zapela za uho, a zato sam išao i slušati drugi album. "Breach" je opet kolekcija finih laganih indie pjesama, možda malo ozbiljnija, ali ipak ugodna za uho i neobavezujuća pri slušanju.

Ocjena: 6/10

FLEET FOXES - SHORE (ANTI/EPITAPH, 2020)

Svoj četvrti album najavili su još 2018., a što zbog "korone" što zbog drugih razloga, objavljen je upravo prije par dana. "Shore" je još jedna kolekcija folk pjesama u njihovom prepoznatljivom stilu. No i dalje, nakon "Helplessness Blues", nema nikakvih uzbuđenja, nego je sve ravno "k'o Slavonija". Teško je da to baš možemo pripisati odlasku Josha Tilmana aka Father John Misty, jer em je on bio bubnjar, em je i sam očajno dosadan nakon prva dva albuma, no činjenica je da se sve potrefilo.
I tako "Shore" odsvira svojih predugih 54 minute i prebaci se na nešto drugo i nikom ništa.

Ocjena: 4/10

SAULT - UNTITLED (RISE) (FOREVER LIVING ORIGINALS, 2020)

O ovom bendu se zna vrlo malo čak i u doba interneta i globalnog znanja. Cijela je priča obavijena u crno, i to doslovno. Sve su im naslovnice izdanja crne s tu i tamo nekom sjenovitom slikom ili brojem ili znakom. Ovo im je ukupno drugo izdanje ove godine, a četvrto ukupno u dvije godine. Dakle dva albuma godišnje i to na svakom po cca 50ak minuta muzike. Povezani su s BLM pokretom, a ovaj se album besplatno preko Wetransfera (https://www.sault.global/) može skinuti.
Kao i prethodnici ovaj album nudi neke plesne (I Just Want to Dance) u Massive Attack maniru, propovjedničko-afričke (The Beginning & the End) ili funky ritmove (Strong, Fearless), klavirske balade (The Black and Gold) i još štošta drugo. U svakom slučaju ugodno za slušanje.

Ocjena: 7/10



THE FLAMING LIPS - AMERICAN HEAD (Bella Union, 2020)

Od Coynea i ekipe nikad ne znaš kaj očekivati. Dal budu to simfonije ugodne uhu ili neko bučno piljenje svojstveno samo njima, možeš samo predviđati kad izbace poneki singl prije cijelog albuma. No, ni tad baš nisi siguran.
Svoj su šesnaesti (16) album najavili s Flowers of Neptune 6, jednom ugodnom laganicom psihodeličnog laid back ugođaja, koja je dala naslutiti u kojem bi smjeru mogli krenuti. Do objave albuma, nakrcali su već sedam singlova, redom sličnog ugođaja s extraodličnom Will You Return / When You Come Down.
Na kraju ta pjesma i otvara album i čini jedan od najboljih singlova u 2020, a "American Head" k ovih sedam dodaje još šest koje čine jednu ugodno dosadnu psihodeličnu kolekciju stvorenu za one koji konzumiraju razne supstance i mogu otići na imaginarno putovanje zajedno s njima, što i u naslovima pjesama sugeriraju (Mother I've Taken LSD, You n Me Sellin' Weed…). Moguća je usporedba s The Soft Bulletin and Yoshimi Battles the Pink Robots u smislu ugođaja albuma, no ovi prije su bili daleko uzbudljiviji za slušanje.

Ocjena: 7/10

THROWING MUSES - SUN RACKET (Fire Records, 2020)

Ako niste nikad čuli za Throwing Muses neću Vam previše zamjeriti. No bilo bi super da to odmah ispravite s ovim albumom, ali i ostalim njihovim kojih do sad, od početka njihovog djelovanja 1981., ima deset studijskih i još gro svakakvih drugih izdanja. Mnogi bendovi ističu ih kao uzore, a ako spomenem da su im Pixies nekad bili predgrupa, vjerojatno ne treba dalje nabrajati. Danas sviraju kao trojka, Kristin Hersh, David NArcizo i Bernard Georges, a u istoj formi čine i drugi bend pod nazivom 50FootWave.
Psihodelične i eterične melodije kroz koje se probija melodija s ponekad zafrljenim zvučnim zdidom i pomalo infantilan glas Kristin Hersh i dalje su zaštitini znak ovog benda, a na "Sun Racket" zvuče kao da su friški, a ne da imaju skoro 40 godina svirki iza sebe.
Inače, Kristin je danas pedesetčetverogodišnjakinja. Sami izračunajte koliko je imala kad je pokrenula bend The Muses, sa svojom polusestrom, Tanyom Donelly.

Ocjena: 8/10

TRICKY - FALL TO PIECES (False Idols, 2020)

Sa svojim je četrnaestim albumom Tricky i dalje na poznatom tragu, mračnom i minimalističkom. Dosta daleko od trip-hop početaka, a opet dovoljno prepoznatljivo da možemo reći da je to to.
S obzirom na prošlogodišnju obiteljsku tragediju, bilo bi iluzorno očekivati od njega nešto drugačije, no moram priznati da me ovaj album dirnuo više nego Caveov u istom raspoloženju.
Od početne Thinking of do završne Vietnam album teče i ne zaustavlja se. Pjesme se preklapaju i prelaze jedna u drugu na najbolji mogući način i kad isteče posljednja, normalan je nastavak, u stvari, početak.
Na ovom albumu pjevačke usluge su mu ponudile poljakinja Marta Zlakowska, njegova najnovija muza, i danska pjevačica Oh Land.
Ako ste za pravog Trickya, poslušajte Hate the Pain. Klavirski blues rif, malo violončela, Trickyevo šaputanje i Marta. Savršenstvo!

Ocjena: 9/10

VARIOUS - ANGELHEAD HIPSTER: The songs of Marc Bolan & T. Rex (BMG, 2020)

Iako sam u principu pristalica cover albuma, kao posvete nekom izvođaču, jer oni znaju iznjedriti neke stvarno odlične obrade, pa čak i cijeli albumi budu totalno slušljivi (npr: ), ovaj se gore album nije trebao dogoditi. Da ga je mogao čuti, Bolan ga sigurno ne bi odobrio.
Cijela priča je išla na ziher i za svakog ponešto - Joan Jett, Elton John, U2, Nick Cave za mainstreamaše, Kesha, Børns za popularizaciju rock arhiva, Devandra Banhart, Father John Misty za indie hipsteraj… no, čini se da su kompilatori negdje ipak pogriješili. Previše je tu failova. Neki izvođači očito nisu bili dorasli Bolanovoj veličini (Kesha, King Khan) ili se nisu snašli pa su nam dali nešto preslično originalima (U2 i Elton)… tako da Nick Cave sa svojom verzijom Cosmic Dancera, Perry Farrell sa Rock On ili Lucinda Williams sa Life's a Gas, nisu baš dosta da ovu kompilaciju održe iznad vode. Možda da su se odlučili sa 100 minuta smanjiti trajanje kompilacije na 40, bilo bi to drugačije, samo je pitanje koji bi izvođači ostali, a koji bi bili izbačeni.

Ocjena: 3/10



WILL BUTLER - GENERATIONS (Merge Records, 2020)

Will je uvijek u Winovoj sjeni, no sigurno je nezamjenjivi dio benda Arcade Fire, jer svira klavijature, bas, gitaru, perkusije. Sve šta treba.
I nije mu ovo prvi pokušaj "iskakanja" iz okvira benda. Već je objavio album "Policy", pa live album, a ovo mu je drugi studijski. Velika je vjerojatnost, da se ne zove Will Butler, da mu nitko ne bi htio objaviti album, jer na njemu nema doslovno ništa što bi Vas moglo privući. Nije bilo ni na prvom albumu, ali daš čovjeku još jednu šansu.
Glas mu nije baš nešto, muzika ide od elektro trasha do folk balada, tak da je to gemišt svega iz kojeg na kraju ne ispadne ništ.

Ocjena: 3/10

pedja // 03/10/2020