home > mjuzik > Ohms

kontakt | search |

DEFTONES: Ohms (Reprise Records, 2020)

Da kojim slučajem Deftones ovih godina počinju karijeru, nimalo im ne bi bilo lako ponuditi se, proturiti, a još teže nametnuti se iz sasvim jednostavnih razloga. Danas je njihov stil odavno prožvakan i prokljuvljen, teško bi se mogao utrpati u metal jer su od albuma na album tek ovlaš imali doticaj s nu-metalom; agresija im je strani pojam, a prijeko potrebna energija u izrazu im ionako nikad nije bila prioritet. Današnji nu-metal više funkcionira kao samosvojni i samome sebi svrsishodan kič koji je kroz 25 godina egzistiranja pokazao mnoštvo kreativnih turbulencija dovevši i do neželjenih nuspojava; postao je izlizan različitim nesuvislim manipulacijama s pop, r'n'b, indie, pa i elektronskim žanrovima zapostavljajući onaj prvi i osnovni faktor: čvrstu kompoziciju glavnih kumova i očeva RATM i Faith No More od kojih je praktički sve i započelo.
[  ]

U prilog tome ide onaj konačno javno realiziran album "Eros", snimljen još 2008. u produkciji Terry Datea (objavljen je tek u proljeće 2020.) kojega su ponovno pozvali ciljajući emotivan efekt za kojeg je frontmen Chino Moreno po starom dobrom običaju u interviewima nalupao svega i svačega od onoga da će to biti puno 'teži' i žešći album od prethodnog, iskreno rečeno poprilično blijedog "Gore" (2016), do toga da će im biti najbolji u karijeri. Ali zna se, vrijeme 'Bijelog ponija' je bilo prije dva desetljeća, a kemija između njega i Stephen Carpentera nikad nije bila upitna jer ovaj potonji nikad nije odstupio od svojeg klasicizma na gitari; ovdje svira na 7 i 8 žica nimalo se ne priklanjajući nekoj revitalizaciji metala kao takvog. Više se može revno utvrditi da je Moreno skloniji egzibiciji i ekspresiji inovacije, pa čak i blagim eksperimentima kojima je povremeno unosio svježe krvi u ionako premršavo agresivan i brutalan stil kakav se očekuje od nečega s etiketom metal.



Stvari su polovično krenule prvim, naslovnim singlom "Ohms" u kome Moreno i ekipa zvuče poput The Smashing Pumpkins iz ranih grunge dana, a to baš i nema neke osobite veze s metalom. Situaciju je donekle popravio drugi, daleko moćniji singl "Genesis" koji je stavljen da bude uvodnom pjesmom albuma mada mu je fade-in izranjanje predugačko (čak punu minutu kako bi se djelomice dobilo na dužini), no Moreno se odvalio na riffovima, krikovima i distorzijama koje i ne traju posebno dugo; zadnje dvije minute se kontemplira ambijentalni i atmosferičan, daleko mekši dio. A onda od svih obećanja o 'teškom' zvuku sve pomalo nalikuje na iluziju: "Ceremony" je uronjena u čvrsti alternativni rock s obaveznim atmosferično laganim intervalima i žalopojkama, "Urantia" počinje zaista obećavajuće s brutalnim trzajućim riffovima, ali u principu se iz alter-rocka pretvara u indie-rock s backgroundom Duran Duran. Još jedinu metal koegzistenciju drže eksplodirajući riffovi prema koncu pjesme. Ajde, "Error" ima solidnu ritmičku spregu i potpuni je klasičan nu-metal, no kao i svaka pjesma ima taj bespotreban ulazak u laganije dionice jer evidentno bend niti pod koju cijenu ne može održati ili jednostavno ne želi konstruirati intenzivno moćnu, tešku ili žestoku pjesmu od početka do kraja.



I onda tamo na sredini albuma, od pete "The spell of matematics" počinju još intenzivnije opsesije sa žalopojkama, umjerenim i laganim tempovima i zvukom koji tek na momente sugerira da ovdje ima neke gvožđurije u zamecima. "Pompeji" ima zalet tek na odskočnoj daski i pristajala bi Radiohead u doba "Pablo Honey" i "The Bends", tema "This link is dead" odgovara sludge žanru, "Radiant city" grungeu na razmeđi Soundgarden i Alice In Chains iz ranih 90-ih, a laganica "Headless" se ponovno hvata u koštac s grungerskim periodom Billy Corgana i ekipe, no da ovakav album realizira neki nepoznat bend kao debi, malo tko bi ga primijetio, a još manje povezao s metalom i bilo kojim mu prefiksom nu, sludge, alternativni, doom… A k tome ide i sablažnjivo neupečatljiv i tugaljivo eklektičan omot jasno prikazujući dezorijentirane zvijezde koje su sve manje sklone dovoljno teškom i žestokom zvuku bez kontinuiranog napada i visokooktanske energije. Ali, to su današnji Deftones koji čak više niti ne gunđaju. Tek samo ljubazno prigovore i ne pada im na pamet prepustiti se svojim najoštrijim impulsima.

Naslovi: 1.Genesis, 2.Ceremony, 3.Urantia, 4.Error, 5.The spell of mathematics, 6.Pompeji, 7.This link is dead, 8.Radiant city, 9.Headless, 10.Ohms

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 13/10/2020

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Čekić i strijela

3 ZVUKA BUDUĆNOSTI: Čekić i strijela (2020)

| 21/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Feuer

(DOLCH): Feuer (2019)

| 21/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Eau Rouge

DEATHMAZE: Eau Rouge (2020)

| 20/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Primeval

VENOM PRISON: Primeval (2020)

| 20/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Ljubav

GORAN MARKOV KNEŽEVIĆ: Ljubav (2020)

| 19/10/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*