Sad kada su si u zadnjih 7-8 godina osigurali životnu financijsku zalihu zaradivši najmanje 2 milijuna dolara čistog keša (uz to su dogurali i do 500 milijuna youtube pregleda) na konto dva prethodna albuma "Common Courtesy" (2013, USA no.37, UK no.57) i "Bad Vibrations" (2016, USA no.2, UK no.6), ponovno se vraćaju u diskografski lopovluk, ali vjerojatno pod drugačijim okolnostima ugovora s Fueled by Ramen, etiketom iz Warner Music Group (distributer Elektra Records). Možda ste zaboravili storiju kako ih je Victory Records opelješio kada su 3 uspješna albuma do 2010. prodali u milijun primjeraka, a bend dobio samo 75.000 dolara prikazujući ekonomsku bilancu da je ostatak keša ulagan u silne turneje i skupe studije. Potom je bend preuzeo stvar u svoje ruke: tužili su etiketu (parnica je trajala godinama) nastavivši raditi kao d.i.y. pod okriljem vlastite ADTR (A Day To Remember) etikete snimajući u vlastitom kućnom studiju u Orlandu na Floridi. Zarada od svakog prodanog cd-a, LP-a i digitalnog downloada je ovaj puta išla samo na njihov račun; pretpostavlja se da je uz 400.000 prodanih primjeraka u USA po ostatku svijeta prodano još najmanje toliko, pa izračunajte pomnoženo s otprilike 8 ili 9 dolara kolika je to cifra od koje se onda oduzimaju troškovi poreza, amortizacije, distribucije, poštanskih tarifa, dakako, nešto je otišlo i u samu trgovačku maržu, ali naravno, sve je to potencirano s najmanje 20 puta višljim koeficijentom nego što su im meštri iz Victory davali. Usput, parnicu su konačno i dobili taman u vrijeme snimanja ovog albuma. Mnogi su im predviđali krah zbog ovakve odluke. Prvo nisu vjerovali da kao d.i.y. bend mogu išta više učiniti bez zaleđa moćne diskografske etikete, a onda su se počeli gložiti da je "Common Courtesy" bio plod slučajnosti. Ah, wtf, no kad je "Bad Vibrations" došao gotovo do vodećih pozicija najprodavanijih s obje strane Atlantika, ti isti su bili spremni sasuti drvlje i kamenje na bend jer u svojem metalcoreu ima više pop-punk elemenata dok im je od metala i hardcorea ostao samo nazivnik. Ne treba pretjerivati. Ima puno istine u tome, ali valja im se i diviti da su zaobilaznom strategijom pobjedili show-biz otimačinu u ionako lošem vremenu za diskografiju.



Sada nastavljaju dalje na ovome sedmom studijskom albumu potpisavši tko zna kakav ugovor sa spomenutom Warner pod-etiketom, čista je sumnja da bi bend pristao na nekakvih pišljivih 15 ili 20 % autorskih tantijema. Album se jako dugo najavljivao, još od 2019. kada su vodili taj žučan spor s Victory objavljujući svako malo novi singl. Do samog izlaska albuma nanizali su 5 komada: prvo zdepasti pop-punk "Degenerates", pa mučno nasilje "Resentment" (oba 2019.), potom radio-rock "Mindreader", koncem 2020. moćan "Brick wall" u kome obzanjuju da su glavom razbili zid i dobili sudsku parnicu protiv show-biza, te opušteni akustični "Everything we need" s prikladnim refrenom 'znam da sam te dobio/ znaš da me imaš' koji je direktan odgovor na godine stresa i tjeskobe u tjeranju pravde pred korumpiranim začkoljicama zakona.



Ova nova iskustva, a i prelazak u roditeljske vode frontmena Jeremyja McKinnona odrazila su se na poprilično neobičan stilski miš-maš koji se doima kao listanje dnevnika s fotografijama u kome se neprekidno nalaze poboljšana i naprednija shvaćanja s odmetničkim pristupom od primjerice r'n'b popa "Bloodsucker" preko punokrvne metalcore himne mržnje "Last chance to dance (bad friend)" i The Killers-ovske "F.Y.M." (fuck your money), alternativnog rocka "Only money", nenadanog country-popa "High diving", sve do ponešto r'n'b preusmjeravanja i stadionske "Viva la Mexico" tipične za mainstream zvijezde poput Bon Jovija. Čak 14 pjesama je razbarušeno kroz eksponente ekstrovertirane i frustrirane stvarnosti karijere koja traje gotovo 2 decenije (krenuli su 2003.) ukalupivši podosta hibrida moderne žestoke glazbe s manevriranjem i kombinacijama u kojima se osjete primjese Ed Sheerana, Avril Lavigne, te neizostavnih Green Day i Bring Me The Horizon, elem, kako su im se stvari odvijale u životu, tako su i pjesme komponirali s 'up & down' tenzijama šetajući od nemilosrdnog metalcorea sve skoro do pop referenci kao da se radi o nabacanoj šarži nekoliko odličnih pjesama s bonus ostacima i B-stranama singlova. U cjelini gledajući, ovdje je kvantiteta pojela kvalitetu, ali su zato bendovski duh i prkos pobjednici - nema patetike i pasivnosti. Tamo gdje naoko izgleda da je melankolija emocija nadvladala u težnji postizanja zabavljačkog elana, ustvari se radi o prividu razdraženosti sa svim turbulentnim događajima kroz koje je bend prolazio. Pobjedili su teškoće i sad mogu disati punim plućima dokazavši da David i u današnje vrijeme može pobjediti Golijata.

Naslovi: 1.Brick wall, 2.Mindread, 3.Bloodsucker, 4.Last chance to dance (bad friend), 5.F.Y.M. (fuck your money), 6.High diving, 7.Resentment, 8.Looks like hell, 9.Viva la Mexico, 10.Only money, 11.Degenerates, 12.Permanent, 13.Re-entry, 14.Everything we need

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 04/03/2021