Četiri godine nakon sjajnog albuma "Teatar apsurda" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=27424 beogradski The Stone ponovno imaju dugosvirajući album, ovaj puta su tročlanu postavu proširili s još jednom gitarom Demonetrasa (iz bendova May Result i Samrt koji već jako dugo ništa novog nisu realizirali) i starim frontmenom Glad-om (pravim imenom Marko Glamošlija) što je za mikrofonom bio još 2009. na albumu "Umro" i split izdanju "The Ancestral Alliance" s talijanskim bendom Kult (oba datiraju iz 2009.), a također je jedno dulje vrijeme proveo u spomenutim May Result, te u Murder. To je vođi i gitaristi Kozeljniku otvorilo puni prostor da nakon onih odličnih vrteški još više upregne psihodeličan pasaž u svakoj od 8 kompozicija od kojih su ovaj puta dvije izvedene i na engleskom jeziku ("Tremors beneath the ground of the charnel house" i djelomično folk-metalom natopljena, najkompleksnija "Engulfed by the abyss"), no prethodno je ispipao s Gladom teren EP-ijem "Kruna praha" (2019) na kome se nalaze samo tri stvari koje, nažalost, nećete pronaći na ovome albumu. Bivši frontmen Nefas je nastavio u novom bendu Гавранoʙи (2020. su objavili prva dva singla), no i bez njega i njegove lirike koju je strastveno ustoličio na 6 The Stone albuma, sada ovdje, koliko mi se čini, Glad kao potpisnik stihova ništa lošiji autorski rukopis nije pokazao. To su i dalje tmurno gnijevne i bijesne floskule o beznađu i aktualnoj apokalipsi, uvodna "Pramaglina" ima ponešto i iz čuvene rukoveti Stevana Mokranjca "Osu se nebo zvezdama", kao i iz slavenske baštine koja izviruje iz gotovo svake pjesme o iznevjerenosti, osjećaju ugnjetavanja, jalovom raspoloženju iz kojeg rijetko što isklija, o hodajućoj ljudskoj tragediji, akrepu zvanom melankolija kome kroniku kroje dželati i općenite globalne situacije u kojoj se 'obgrliše kosturnice' pored ruševina onoga što se nekoć zvao život.



Lirski također jak i potentno spretan, Glad ne pokazuje nikakvo kaskanje niti kada su metafore izvedene iz tih slavenskih kontura uobličene u suvremenost; ide to njemu s lakoćom parafrazirati i ratne strahote i diktature i sve strahove koje je ljudski poremećeni um vladajućih spreman potegnuti što najslikovitije predočava u završnoj, najduljoj i najlakšoj, epski razvučenoj "Jebeš pero, dodaj mač": 'ustaj i gazi, reče glas/ svi na gotovs, ubrzaj marš/ ...štedi zrno, vadi nož/ ...nek' nas vode poluludi/ nek' sve gori do nebesa/ došlo vreme da se sudi/ da se guli koža s mesa'. Vrlo lijepo, dovitljivo i lirski spretno je zaobišao suhoparnost metodike klasične metal/punk/hardcore socio-političke angažiranosti protežući bogat poetski horror bez nekih prevelikih banalizacija i vulgarizama, barbarskih (varvarskih) štoseva i insinuacija na masne fazone koji bi bacali udicu primamljivosti. Ovo je vrlo ozbiljna i osvještena lirika, a njegov vokal je ionako dovoljno moćan i mračan, agresivan i opak, tako da se fini niz The Stone albuma nastavlja gotovo u neokrnjutoj amplitudi. Neki možda čak niti neće primjetiti odlazak Nefasa, a to je za bend ovakvog kova itekako pozitivna fakcija.



S glazbene i tonske strane, "Kosturnice" su ponešto kristalniji i čišći black metal; istina fantastični bubnjar Honza Kapák je mnogo poradio na kombinacijama urnebesnih blastbeatova (bez triggera) s umjerenim, čak i srednjim tempovima svako malo ih prilagođavajući konfiguracijama veoma zahtjevnih gitarističkih kreacija dodajući, ha, malčice i komercijalniji šmek u ponekim trenucima, ali to i jest rapidni napredak stila, no u principu, sve ovdje ostaje na staroj, dobro znanoj relaciji stilizacije benda. Neke pjesme imaju neočekivane aranžmanske preobražaje poput 6 i pol minuta dugačke "Okamenjen" gdje se koriste i hardcore/ death elementi, a i psycho konotacije vrlo lijepe, čak i melodične gitarske solo dionice u tromijem tempu, naslovna "Kosturnice" izranja iz mračnih post-black staccata u koncizno korespondiran mogući hit s melodičnim, a u sredini pjesme i urnebesno katarzičnim zapletom, te dramatično odigranim finišem koji ima itekakvu primamljivost. S tremolima nafilana "Ime koje su razvejali vetrovi" je još jedan potencijalni hit one starije škole iz 90-ih, a ima i himnične arije, no zaboraviti pri tome treba Dimmu Borgir, Belphegor ili Behemoth. Ovo će više prizvati Mayhem i belgijski Enthroned, kao i pjesma "Omnicid" koja bezrezervno spada u jedan od najenergičnijih i najagresivnijih dometa The Stone na ovome albumu s tek dvije 'lakše' pauze.

Uočljivo je da su mnogo radili na svakoj numeri ne dozvoljavajući nikakvim klišejima da ih savladaju u komponiranju; teško da se ovdje može naći nešto što će asocirati na velikane žanra jer se bend itekako trudi svoje idole i uzore ostaviti kod kuće u svojim fonotekama. Znam da inozemni mediji nisu osobito blagoglagoljivi kada slavenski metal bend pjeva na svome materinjem jeziku, pa ih ne doživljavaju niti s 20% učešća, međutim The Stone je ovdje, barem za nas ex-Yu auditorij napravio još jedan fantastičan album kojeg u potpunosti razumijemo i ne bahati se neurotičnošću i silovanim kompromisima kako i na koji način zadržati pozornost auditorija jer ionako imaju vrlo visoki rejting, jednu od najkvalitetnijih i najkreativnijih instrumentalističkih postava žanra u svijetu mada neki kažu da su izgubili karizmu još prije 5-6-7 godina, ali ne treba skeptički doživljavati sve te promijene članstva jer bend, evidentno je, neprestano teži ka inovacijama održavajući sjajan stvaralački integritet koji niti ovog puta nije promašio.

Naslovi: 1.Pramaglina, 2.Okamenjen, 3.Kosturnice, 4.Tremors beneath the ground of the charnel house, 5.Ime koje su razvejali vetrovi, 6.Engulfed by the abyss, 7.Omnicid, 8.Jebeš pero, dodaj mač

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 29/03/2021