Ne znam koji je to impuls koji me privlači manje poznatim, opskurnim stvarima. Pogotovo ako se radi o zemljama koje nemaju jaku tradiciju ekstremne ili eksperimentalne glazbe. Doom metal iz Pakistana? Pa kako to ne poslušati? Zovu se Dusk btw i svakako preporuka. Na ovaj duo iz Teherana sam naletio prošle godine i razlog zašto mi je trebalo ovoliko dugo da se prihvatim recenzije je što mi jednostavno nisu iskakali na soulseeku, a bio sam prelijen da ih skidam preko convertera. Iran definitivno nije zemlja koju bi čovjek automatski asocirao sa industrialom ili noiseom pa je zaintrigiranost bila tim veća. U međuvremenu su objavili još jedan album pa sam smatrao da bi bilo nepošteno prema nečemu što mi se tako svidjelo da ne objavim tu, ne bi li još koji zaljubljenik u avangardu primjetio i poslušao. Decode (2020)

Album počinje jedanaestominutnim komadom 'An organismal interaction', komad ne previše različit od eksperimentalne glazbe s polovice dvadesetog stoljeća, ne bih baš tražio usporedbe, ali ako volite Synaptic Foilage tako nešto, definitivno za ljubitelje musique concreta ili eksperimentalnije elektronike. Druga polovica stvari je više u drone điru popraćenim sa pozadinskim zvukovima koji pojačavaju atmosferu. S tim dijelom bi i ljubitelji ambientale sigurno došli na svoje. Druga stvar 'Diferential transition' počinje blagom kakofonijom zvukova više nalik kakvim noise ili baš eksperimentalnim izvođačima ali i ona kao da više vuče utjecaja u nekakvoj apstraktnoj klasici nego u standardnoj industriali. 'Coloroid' je najelektronskija dosad i svoj ambijent gradi na repetativnom ponavljanju pasaža, koji opet upotpunjuju razni zvukovi time šireći spektar doživljaja, mada bi se mogla shvatiti i kao intermezzo prije 'Threading apparatus' koja nastavlja stil apsktrakcije i simfonije svakidašnjih zvukova.



'Serpentine construction' se sastoji od čini mi se dominantno gitarskih dijelova koji su ambijentalni, isprekidani opet noise pasažima, iako ne previše pa pjesma i dalje zadržava taj ambijentalni štih. Šesta 'Foghorns' zvuči, ha, kako joj i ime kaže, poput kakve improvizacije. 'Assembly line inspection' je komad od svojih deset ipo minuta, opet u nekom improviziranom stilu, ali znantno konkretnije od prethodne, gdje nakon uvodnog dijela slušatelja obasipa pregršt zvukova kakve bi, doduše puno glazbeno koherentnije, proizvodili pioniri elektronske glazbe. Ostatak albuma protiče u istom tonu i nakon 'Reptilian code malfunction' nudi još dvije pjesme.

Zaključak: za ljubitelje avangarde i eksperimentalne glazbe, ostali zaobilazite. Nije ovo za vas.

Ocjena (1-10): 8 Decode/Decant (2021)

Primjetan zaokret u odnosu na prvi album, te iako prva stvar 'Corrosive code punch' počinje kao logičan nastavak prvog albuma, vidi se da se glazba više okreće od eksperimentalne ili musique concrete u smjeru gitarskog noisea. Šteta ako mene pitate jer je razlog zbog kojeg sam se tako zaljubio u prvi album bilo upravo to eksperimentiranje sa različitim zvukovima. Ovdje ima nekih elemenata mračnijeg dronea, praćenog nojzerskim pasažima, recimo na drugoj stvari 'Sighs distilled' koja bi mogla proći i kao kakav reharsal Sunn o)))-a mada ne u potpunosti. Pjesma se doduše razvija i noiserski upliv je više nego očit u drugoj polovici, tako da sigurno ne možemo reći da su posve skrenili u drone. 'Cog eternale' traje petnaest minuta i više je elektronski usmjerena, kao soundtrack za kakav uvrnuti sci-fi film sa momentima gitarske improvizacije, bez kojih se iskreno moglo pa bi pjesma bila fantastično bolesna ambient stvar.

'Fluidized bed', također pozamašnog trajanja nastavlja baš u ovom stilu i to je svakako plus, jer da je cijeli album dronerska nojzara ne bi bilo uopće dobro obzirom na improvizacijske i apstraktne tendencije. Pjesme kao da su sastavljene od više komada jer dok jedna stvar počinje ambijentalno nastavi se gitarski, pa se vrati, poput tri pjesme u jednoj. Isto nije lagano slušanje, kao ni prvi album, ali su na ovom ipak malo konkretniji i puno je više elaborirano u odnosu na ranije. 'Memory tool' je mračna industriala, isto višeslojna i lagano izaziva čak i nelagodu. 'Humidstat' je repetativni komad od tri minute i amo reći jedan od konvencionalnijih dijelova albuma. 'Meandering ligature' više evocira na recimo Uburgrund i njegove tendencije, čak dosta toga na ova dva albuma bi se moglo s tim usporediti. Pjesma traje petnaest ipo minuta i vrijedi svake sekunde. Album zatvara pjesma 'Catastrophe'.

Zaključak: iako je stilska promjena vidljiva, Opta je opet isporučila intrigantan eksperimentalni album koji privlači svojom spontanošću i miješanjem raznih utjecaja. Opet nije za svakoga, mada bi ljubitelji Sunn o)))-a mogli u ovome naći nešto za sebe.

Ocjena (1-10): 8

marko šiljeg // 13/07/2021