Wes Borland niti da hoće, u svojim bendovima ne može funkcionirati ozbiljno kao na vlastitim solo radovima ptpisanim punim imenom i prezimenom. Koncem 2020. realizirao je neočekivano kreativan i nadahnut drugi solistički album "The Astral Hand" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30251, a onda se po običaju neumjesno uvaljao u novo sranje s Limp Bizkit "Soul Sucks" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30936, a da bi se dostatna količina istog zaokružila za jednu sezonu, pristigao je i ovaj treći album side projekta kojeg od 1998. povremeno održava s bratom Scottom. Njih dvojica su praktički jedini članovi (nekoć su tu još bili Kyle Weeks, Greg Isabelle i Chris Gibbs), a kako su im prohodnosti dugačke pauze, nakon prvog albuma "Duke Lion Fights the Terror!!" (2001) koji je proglašen jednim od najblesavijih metal bedastoća trebalo čak 16 godina za nepopravljiv nastavak "Where Is Duke Lion? He's Dead…". I činilo se da će na tome sve okončati, međutim, lockdown, karantena i izolacija su učinili svoje, pa je za svega 3 tjedna stvoren ovaj album, uvjetno rečeno inspiriran Božićem u današnjim, poremećenim okolnostima, a ustvari radi se o još jednom štosu koji je prije svega njihov ispušni ventil povodom katastrofalnog prijema zadnjeg Limp Bizkit albuma koji je u USA dosegnuo no.155, a u Britaniji no.79 što su im ubjedljivi padovi u totalni ambis podsmijeha.



A da se onda šala dalje odvija do daske, braća su se našegačila malte ne u stilu 'jedite svi govna za Božić' smjestivši ga u doba modernog neandertala, pećinski urbani mentalitet divljaka kroz komedijaški crtić u kome je sve dozvoljeno s težnjom da se neustrašivo održi dumb, a to je kod njih najlakša stvar. Baka koja je zadužena za pečenje kolača nosi kaki hlače, po pećini se muvaju kiklopi, sijevaju otrovne kljove iz skrivenih zakutaka, tu je i poneki đavolčić, pa i opsjednutost nečastivim, a oni koji su sasvim prosječni neandertalci bez nekih izrazitijih karakteristika izgube se s Djed Mrazom u šumi božićnih jelki nakićenih trofejima njihovih starješina i vođa čopora. Priča je sasvim simpatično neurotičan izgred u kome se ironično i osjeti dašak blagdana u akustičnim "Some people say" i "My Christmas heart", te vokalnom psihodeličnom monologu "It's Christmas" dok je sav ostali dio materijala šašavi križanac grindcorea i death metala na priručnoj bazi utjecaja Mr. Bungle i zadnjih šlamplavih Six Feet Under uz izvitoperene vokoder efekte na pjevano-mumljajućim dionicama za koje se ne može sa sigurnošću odrediti koje su Wesove, a koje Scottove.

Uz brundava struganja umjerenih tempova s programiranim blastbeatovima, zrnce Wesovog talenta iskače u iskrzanoj "Thundertusk", a šarolikost žanrova u kratkom r'n'b/ rapu "The holiday session" i trominutnom "El Greco's twisted Christmas", dok je posljednja "The necrotic feast" sasvim bespotrebno razvučena na čak 27 minuta rominjanja kiše, zvučnih eksperimenata pijanih The Residents, elektronskih koještarija, repanja s izokrenutim vokalima, ambijentalnim skitovima i nabacanim vox-extended efektima povlačeći onu čuvenu temu "B-Boy Bouilbase" Beastie Boysa kojima ovaj eksperiment nije niti do gležnjeva. Zato ovaj 'blagdanski' album valja samo shvatiti kroz blesavo mangupiranje koje čak ima i nekih simpatičnih stupidarija.

Naslovi: 1.Now grandma got you khaki slacks, 2.Avoiding the cyclops, 3.Some people say, 4.Christmas in the cave of Dagoth, 5.Thundertusk, 6.This holiday season, 7.The possesion of Leslie Bibb, 8.It's Christmas, 9.Lost in a forest of Christmas trees, 10.El Greco's twisted Christmas, 11.My Christmas heart, 12.The necrotic feast

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 18/12/2021