Slobodno me možete smatrati papkom što sam recenzirao ovaj album. Svima se diže kosa na glavi bez obzira imaju li je ili ne poput mene ćelavoga kad se spomene Limp Bizkit i ona Fred Durstova preseravanja. Limp Bizkita nema već jako dugo, skoro deset godina, a i bolje je tako. Pripremaju neki 'novi' album koji će biti očekivano sranje kroz gusto granje i neka im bude kako god hoće. Iz valjanih razloga uopće nisam htio slušati, a niti mi je na kraj pameti bilo da barem krišom, onim krajićkom posve nezainteresiranog uha saznam što radi Parni Valjak ljigavog metal mainstreama na raspustu i priznajem da sam se jako dobro zajebao. I baš mi je drago što sam se zajebao smatrajući da su Limp Bizkit družina kenjatora što se uvlače u percepciju narepanih balavaca kojima hip-hop nije dovoljno jak ako nema đitre i RATM šusa. Rekoh samom sebi, ajd' Horvi, biti ćeš tikvan blesavi neupućeni kmet zaostali ako ne pročitaš u roku od 5 minuta trivijalno štivo '24 sata' gdje te obavezno čeka u drugom dijelu neka obnažena ljepojka, križaljka i opširni sportski komentari u 2-3 rečenice. Pustim album "The Astral Hand" očekivajući nu-metal preseravanja, r'n'b mutacije, plitku muzičicu, samodopadnu reklamu za novodolazeći album Limp Bizkit i još svašta štogoderice, a kad tamo - hej?! Jel' ja to dobro čujem? Wes Borland, gitarist tog fuckin' Magazina & other shit from Cro/ex-Yu mainstreama kontempliranog pod nekakav barjak tobožnjeg rap-metala ima smisla, stila, ukusa, znanja, tehničkih i kompozitorskih sposobnosti da sam skoro pao u nesvijest ne mogavši vjerovati da je iz takvog seljoberski prepotentnog benda isplivalo ovakvo pristojno glazbeno djelo. Jest, zajebao sam se. Priznajem. Podcijenio sam Wesa kad god su bili njegovi off projekti u pitanju. Da budem točan, niti jedan nisam slušao i ne mogu čak niti naklapati o njima. Ali, braćo i sestre, ovo je nešto sasvim drugačije od Limp Bizkit. "The Astral Hands" je uglavnom instrumentalni album sa sitnim vokodersko/ auto-tune obligacijama bez nekih relevantno vitalnih značenja. Ona su tu i tamo porazbacana u svojstvu semantičkog principa da uz glazbu ponekad treba doći i vokal. 8 kompozicija vrvi pristojnim aditivima za koje su tikvani poput mene na internetskim platformama otprve napisali 'alternativni metal' jer nisu niti poslušali, već po defoltu ko' u značenje paradajza stavili u sektor povrtne biljke, najčešće korištene za salatu, bacanje na omrznutog politikanta i javne ličnosti, a nešto manje u ukusan i nezaobilazan prilog najjeftinije talijanske hrane što sadrži pšenicu u mnoštvo oblika od špageta, tjestenina najrazličitijih oblika do pizze. Ni govora. Ma kakav metal. Nema metala niti u tragovima. Wes zna napraviti sasvim drugačiju glazbu, jeba te led i paradajz i nu-metal i alternativni metal...



Uvodna "Vorspiel" je 8 minuta dugačak post-rock, "Gold or gasoline" je Neil Young iz vremena elektronskog albuma "Trans" s Bowievskim/ new-romantics relacijama Visage, The Human League, Ultravox, ha, danas bi se reklo i Trans Am i hvaljenih Arcade Fire kada se zapute u disco na plesni podij. A onda hej, bremzaj... Pa kaj je ovo? "The hand", pjesma kao oteta reinterpretacija Siouxsie & The Banshees s cover albuma "Through the Looking Glass" gdje su obradili Kraftwerk "The hall of mirrors", u originalu "Spiegelsaal". Alo Horvi?!. Koja li si ti glupa pizda, kaže mi moj unutarnji brat blizanac. U trenutku sam promijenio mišljenje o Wesu... Bome čovjek umije napraviti dobre muzičice... Trip-hop "The house is burning" opet ima vokoderski highlight, stilski je između Portishead i Massive Attack, vrlo je nježna i nije minimalistički repetirajuća, a zanimljivo jest da na čitavom albumu nema ama baš niti jednog riffa (!!!), već sve gitarske dionice obavlja suptilnim staccato melodijama. "Raybienesch" je dinamički uređen trip-hop s world-music korespodencijama što odlaze u primamljivu harmonično-melodijsku letargiju new-romanticsa otprilike kao da su Led Zeppelin nakon "Kashmira" poželjeli zvučati kao Bowie i Roxy Music. Još jedna interesantna stvar jest da su bubnjevi vraški odlupani. Instrumentalno, ovo je najjača skladba sa završnicom poput Visage "Mind of a toy".



"The whale spear" je tromiji psihodeličan komad, onakav kako bih želio da Goribor zvuče ako ikad osjete potrebu za novim pjesmama, elem, ima Joy Division bas liniju Peter Hooka, mračan dekor, minimalističku melodiju, jednostavnu laid-back pozadinu i traje čak 13 minuta u kojima su osim Goribora, Joy Division i obaveznih New Order utkani i Cabaret Voltaire, Kraftwerk, Bowie, Roxy Music, Public Image Ltd., te dobar dio krautrock škole, prije svega Can i nekih pjesama Neu! i Tangerine Dream, a u završnom dijelu se pojavljuje samplirani jezoviti horror vokal da se smrzneš. "In the arms of our dimensional fortress" je još jedan odličan psihodeličan, tromiji trip-hop ubod od 9 minuta sa ženskim spoken-word vokalom, ali, majko mila, taj Wes tako fino umije napraviti kompoziciju minimalističkim repeticijama svako malo staccata nadogradivši melodičnim sekvencama i synth/ electro dijafragmama kao da je boravio s The Human League u Sheffieldu i Kraftwerk u Düsseldorfu koncem 70-ih godina dogovarajući se kako bi budućnost rocka mogla izgledati. Onako kao što je Bowie izjavio kad je u tim godinama prisustvovao nastupima The Human League izjavivši 'ovo je budućnost muzike', a kmetovi jedni zaostali su mu se smijali. Zadnja "Nachspiel" (jel' ste skužili naslove na njemačkom jeziku?) ima Trans AM šlih, pa ponešto i od David Byrnea kad se zaputio s Brian Enom u onaj čuveni projekt "My Life in the Bush of Ghosts". Pljuvali me koliko god hoćete, ovo je odličan album. Iznenaditi će te se. Preporučam poslušati. Nimalo nije bezveze. Ono što znate o Limp Bizkit ostavite postrance u zapećku. Ovo je nešto sasvim drugačije i po mom skromnom sudu daleko bolje i kreativnije s mnogo psihodelije i gibanja daleko izvan teritorija opskurnih Durstovih shema da se pošto-poto mora ganjati napad na tinejdžere. Wes ganja pravi auditorij koji konta smisao moderne rock glazbe natopljene užasom realnosti. Možda i prekasno kad su već svi prerasli ona izdrkavanja i glumatanja, možda je ovakav album trebao doći još u vrijeme najveće popularnosti, ali hipoteza jest da bi se milijunske horde našle u neobranom grožđu 'koji kurac Wes drka po nekakvoj glazbi' kojoj niti sami tinejdžeri ne bi znali otkriti da iza sebe ima temelje Bowiea, Kraftwerk, space/krautrocka, elektronike, novog romantizma, post-rocka, progressive-rocka...

Odličan album. Nema niti tračka alternativnog metala. Ovaj album je komotno mogao potpisati i sam Bowie kad je stvarao drugu stranu ploče "Heroes" i Byrne & Eno istraživajući "My Life in the Bush of the Ghosts". Ostati će te začuđeni isto kao i ja ako poslušate. Jako, jako dobro. Ma kakav Limp Bizkit.

Naslovi: 1.Vorspiel, 2.Gold or gasoline, 3.The hand, 4.The house is burning, 5.Raybienesch, 6.The whale spear, 7.In the arms of our dimensional fortress, 8.Nachspiel

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 13/12/2020