Soft Cell su neizostavni dio prvog synth-pop/ electro-wavea s početka 80-ih godina 20. stoljeća. Imali su ogromnu sreću hita "Tainted love", inače drugog im tek singla u karijeri s kojim su si zacementirali svjetski uspjeh, a 1981. biti no.1 u Britaniji i no.8 u Americi kao obznanjeni gay bend nimalo nije bila neka lagano jednostavna furka ili ravnodušna zajebancija. Bila je avangarda. Tada se skoro pa i nije znalo da je pjesma ustvari obrada malo znanog, danas pokojnog Edward Cobba (umro u totalnoj anonimnosti 1999.) iz američke pop grupe The Four Preps koju je napisao za Gloriju Richettu Jones 1964. kada je bila još tinejdžerica, a original je prošao nezapaženo.

Marc Almond je unatoč nevjerojatne svjetske popularnosti pjesme koju je obradio i koja se ama baš svaki dan unazad 4 desetljeća vrti na radio stanicama i po diskotekama uvijek izjavljivao da mu je ogroman križ i teret na svakom koncertu jer ljudi ne slušaju njegove autorske pjesme nego samo dolaze zbog 'prevare u ljubavi' da bi udovoljili svoju potrebu za novom prevarom i idiličnom romantikom. To prokletstvo ogromnog hita neprestano ga je pratilo, čak niti nakon 3 Soft Cell albuma u prvoj fazi karijere do 1984. kada je raspustio suradnju s muzičarem Dave Ballom i odvažio se na solističku sferu u kojoj ima skoro pa 30-tak albuma, taj nesretni hit ga stalno prati, a nije smatrao da će mu u životu postati nepotrebno 13. prase jer je imao daleko boljih i kreativnijih autorskih pjesama na koje je malo tko obraćao pažnju.





Sa Ballom se nakon Soft Cell razlaza 1984. ponovno udružio 2001., album "Cruelity Without Beauty" (2002) je bio solidan i klasično dobar povratak poznate forme, ali malo primijećen, dosegao je UK no.116 što bi u hrvatskim ili ex-Yu razmjerima bilo prihvatljivo stanje promašene komercijalne situacije u stanju kada poltroni diskografije vode kolo. Nije prošao na ispitu Cooking Vinyl koji je plasirao Billy Bragga, Lamb, Röyksopp i koješta unosnog u indie razmjerima da jedan od najboljih engleskih gay-punk pjevača svih vremena nema ponovno prihvatljivo prosječan, štoviše i simpatičan album.



Kako god se manje zainteresiranome i slabije upućenome činilo da su Soft Cell i Almond beznačajan i bezazlen dio popularne engleske scene, prvenstveno gledajući činjenicu da takav i takvi gotovo osim čuvenog hita ne znaju niti jednu drugu pjesmu, Almond je redovito imao angažirani pristup zasnovan na punk/ gothic/ ekološkom principu, te osviještenosti ka zaštiti životinja. Stoga sama radnja kroz novih 12 pjesama, prvih što ih je za Soft Cell pisao nakon punih 20 godina revalorizira društvene, političke, socijalne i ine refleksije iz vremena kada se nije činilo da će čitav svijet otići dođavola, kada moral i pristojnost više praktički ne postoje, a profit i novac su profilirali najveće božanstvo koje piše novu bibliju i zakone civilizacije atomskog doba. Album je prilično dugo odgađan: prvo je iskočio singl "Heart like Chernobyl" aludirajući na nesretnu generaciju netragom izgubljene romantike 80-ih što se pretvorila u multinacionalne mržnje poratne i post-komunističke Europe u tranziciji 90-ih, a onda i drugi "Bruises on all my illusions" o teškim ranama i posljedicama tog prevarantskog pakla nastavljajući poetske strukture licemjerja proizašlog iz neoliberalistički nesposobnih vladajućih kompleksa, dakako, ne samo u Britaniji, nego i u čitavom svijetu.



Shodno tome, dramatika poetike je kompresirana u globalnu svjetsku bol i općenitu agoniju u prepoznatljivom zvučnom dizajnu synth-popa od kojeg bend, za razliku od Almondovih solo radova nikad nije odustao. Nijansiran između svijetla i mraka uvodne satire "Happy happy happy", prisjećanja na bolja vremena "Polaroid", prozračne komfornosti "Purple zone", te očaja, nade i tamno obojenih pjesama "Light sleepers", "I'm not a friend of a God", te naslovne "Happiness not included" i energetskog poziva na ples "Nostalgia machine". Zatvara se s monumentalnošću optimizma "New Eden" koji je itekako potreban premda mnogo toga ovdje pokazuje teatralno, patetično i dubiozno stanje anakronih klišeja koji teško da mogu uvjeriti u neke nove mogućnosti 'happy enda' i povoljne situacije u novom svjetskom svjetonazoru i poretku gdje nema mjesta za senzibilnost i romantiku.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 01/03/2022