Uvijek mi se dešava da neke odlične albume čujem tek pošto su sve godišnje best of liste ispucane, okončane i objavljene, te ih je onda nezahvalno mijenjati, dopunjavati, a pri tome nekoga valja i izbaciti s njih da bi se ustupilo to naknadno mjesto. Jbga…

Na zagrebački Nailed In sam potpuno zaboravio jer su nakon urnebesne aktivnosti od istoimenog debi EP-ija iz 2015. s brojnim nastupima i turnejama nekoliko godina mirovali, a uostalom, o njima su pisale moje kolege za koje sam smatrao da bi oni mogli (i trebali) na vrijeme recenzirati ovaj njihov konačan prvi album i podsjetiti da su se vratili. Eto, ipak nisu, pa me nakon objavljenih best of lista za 2021. bocnuše kako li sam mogao preskočiti ovo izdanje. Jednostavno. Nisam znao. A priča o njima je znana u domaćim underground okvirima, pa je neću ponavljati, nego odmah na stvar. S Đanijevom gitarom, Jajovim basom, Bobovim bubnjevima i Nikijevim oštrim vokalom nalik na kombinaciju ljutog Ian McKayea i Henry Rollinsa rade dar-mar sa svega 15 minuta albuma usklađenog kroz 10 kratkih, britkih i jasnih pjesama. Ako im se ranije zamjeralo na koncertima da se ama baš ništa ne razaznaje šta li ga Niki vrišti, ovdje se to potpuno razgovijetno i čisto razabire. Naime, lopata (shovel) kao alatka nikome nije draga, a ovi poprilično bijesni momci imaju je za rado korištenu jer postoji štošta toga kaj valja zatamaniti i pospremiti pod zemlju. Istovremeno i metaforički, a i realno, dali bi je svakome da je isproba počevši od hipstera, elitista, raznoraznih hedonista sve do one cvilidrave razmažene prćije koja se neprestano žali i zapomaže zbog ničega. Kako prije pandemije, tako i u njoj, svejedno je. Lirika je svrsishodna i striktno angažirana u smjeru protiv nepravde, lopovluka, sustava, sistema, sudstva, bankarskih makinacija, lihvarstva, licemjerja, te je takorerći kritički pamflet nimalo prijatnoj stvarnosti koja svaki dan tone u vlastitim propustima. Reflektira onu gorku spoznaju da ništa nije bilo dobro niti prije, niti sada, a neće biti niti u nekoj skoroj budućnosti pozivajući na generalni remont svjetonazora. Pri tome nema nikakve eksplicitnosti i nastranosti, nema niti humora, još manje zajebancije, elem, ovaj bend razmišlja ozbiljno i osviješteno poput nekog opozicijskog lidera koji unaprijed zna da s ovakvim radikalnim stavovima nema puno šanse spram ergele, ali ako ništa drugo, valja pokušati raditi promjenu počevši od sebe samoga. Jasno, ovo je pozitivistički stav bez vrludanja i bez lažnih obećanja, samo, hm, što bi eventualna revolucija donijela. To je za sada nejasno.



Mjuza ga žeže u koordiniranim gabaritima kratkih pjesama postavljenih na prljave riffove i koncizne tempove podsjećajući povremeno na prvi hardcore val Minor Threat, Exploited i Black Flag u uvodnim "Guilty as charged", "Traitor" i "Burial" (kasnije i "I'm done"), a onda počinju svoj raniji stil gdje kompozicije uvlače i u breakove s laganijim dionicama poput "Hack it off", "Dead meat" (s ponešto abrazivnosti), "Force it down", "Life in shackles" ili ih kompletno odvale u srednjem tempu ("Payback"). Najviše odudara završna "No truce" odlupana čudnovatim 3/4 ritmom pogodnim za industrial gdje si je Đani dao malo i oduška za dulje gitarske disonante na pragovima sludgea, te kompletno gledajući, ovo nije nimalo bezazlena 'klasika' žanra. Uprizorili su moćnu i kompaktnu svirku uglavnom s tim dvoslojnim aranžmanima, a da su recimo nakon svakog usporavanja kulminirali s hardcore galopom, nimalo ne bi bilo loše, no onda bi to već kucalo na progressive vrata. A kako mi se čini, nisu baš zainteresirani za taj troslojni pristup jer je dovoljno s lopatom zakucati mrskoj spodobi gubicu o pod.

Naslovi. 1.Guilty as charged, 2.Traitor, 3.Burial, 4.Hack it off, 5.I'm done, 6.Payback, 7.Dead meat, 8.Force it down, 9.Life in shackles, 10.No truce

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/03/2022