Ima neka priča koju kaže KSET povodom najave koncerta 17. rujna sa švicarskim Kollaps oko ovog zagrebačkog noise harsh benda da svi znaju za Hanatarash lika što se zaletio bagerom u prostor gdje su nastupali, no malo se zna što je Yamantaka slušao u bageru. Kaže storija - ništa jer bageri nemaju radio i bile su 80-te, ali da je mogao, vjerojatno bi slušao Jožu Manolića.

E, pa sad, čisto sumnjam. Elem, ovo je neka lucidna ekipa (navodno trojac) s najoriginalnijim imenom benda-projekta, a bome i albuma, a i pjesama. "Svi obavještajci dugo žive" je objavljen na nekadašnji Dan republike, to valjda svi moraju znati, 29. novembar kada je bilo što? A? Zasjedanje u Jajcu? Si siguran? Koje godine? Ajde, šalabahteri, pitaj google... Zašto je bio hit "Jabuke i vino" Zane i Bebeka? Nekad se zbog ovoga odmah dobivala jedinica ak' nisi znao u školi taj datum. I zašto 'jabuke i vino'? Danas klinci pojma nemaju niti što je Dan državnosti... Nego, stvar druga. Ekipa je vrlo drska služeći se imenom lika i djela Jože Manolića, starog komunističkog kamarada, još jedinog preživjelog iz cijele nekadašnje plejade dušebrižnika bivše velike federacije. Nikakvom igrom slučaja, Joža je praktički iz mojeg sela, ja sam iz Đurđevca, a on iz Kalinovca, prvog sela istočno, svega 3-4 km dalje, a ja sam nekoć radio kao DJ u klubu njegovog brata, točnije njegovog nećaka, pa sam upućen u sve te stvari oko Jože, onako, rečemo iz seoskog aspekta čuvene TV serije "Gruntovčani", da svima bude jasnije koji su se snimali u bliskoj okolici. Kao drugo, njegovo prezime Manolić se totalno krivo izgovara književnom štokavicom, umjesto kajkavskom ekavicom, on nije Mànolić, nego je Manôlić, isto kao što je, primjerice Zdravko Čôlić, a ne Čòlić. Znači, obično 'a', a dugo 'o', to prvo naglašeno 'a' je pretjerano u štokavici i sve okreče naopačke, zatim, Joža je vješti i jednostavan čovek-seljak z grunta kaj zna sve od zipke na zemljanom podu kućice pokrivene slamom točno pored Ćivićevca, malenog prokopanog kanalčića pored njegove kuće u kome je fatao piškore na pletenu košaru, bacao kukuruz u virjan i tijekom siromašnog djetinjstva se, kao i svi ostali Podravci, hranio uglavnom kukuruzom. A to što je imao velike ambicije i postao politička legenda, a ne najbolji hvatač piškora na Ćivićevcu i najbolji klepac kose, pazite braćo Hrvati, s 50 godina je otišao u penziju 1970/71. godine i još uvijek je živ. I svakome može poklepati kosu, ako znate što uopće znači 'klepati kosu'



Kad sam radio u tom klubiću-piceriji pored Ćivićevca, mislim da i dandanas postoji pod imenom "Poberun" (što je zgodna kalnovečka dosjetka kako su Kalnovčani fkrali picoka ispaljenog na Ulama-bega, 'pobrali' su ga), jasno trebali bi nešto znati i o povijesti dvaju sela susjedna i bratska sela unazad najmanje 500 godina, Joža je tad tih sudbonosnih, ranih 90-ih godina imao status relativno mirnog penzionera od 70 godina koji je rijetko kad dolazio u selo svoje da sluša DJ Horvija za miks pultom kako vrti seljanima i ukućanima, te zainteresiranim konzumentima tamo neku zadnju formaciju jugoslavenske Discipline Kičme, Sexe, Mizara ili svecke nove žvake Nirvanu, Metallicu, Public Enemy, a majke ti, koliko Gunsi bješe tada popularni i Crvena Jabuka, pa tu niti Nick Cave nije mogao prismrdjeti, ali se jako mnogo tražila Azra, The Doors, R.E.M., U2 i brdo zabavnjaka, recimo Tajči bješe najpopularnija pop mačka, Severine još nije bilo. Jednom dođe taj stari, ustvari tada mladi Joža od 70 godina meni u kabinu 'dečec, dej ostavi ove svoje mašiniste i pusti mi onu moju pesmu "Potočić maleni". Jasno, ta singl ploča mi je uvijek bila u pripravnosti. Ak nemaš Blaž Lengera, nemereš biti DJ u Podravini, fučkaš sve te svoje kazete, ploče i cd-ove.

Joža Manolić se kao bend-projekt u ovome slučaju, mom viđenjem, služe samo pronicljivom forom i štosom koji je jako zgodan budući da je medijski naglašen političar o kome znaju tek površno, odnosno vrlo malo ne opredjeljevši se niti 'za' niti 'protiv'. Mogli su se nazvati Josip Broz - Tito. Možda bi bilo uvredljivo jer je Tito bio veliki maršal i vođa, a Joža u vrijeme Juge nije bio nitko i ništa kao i gomila obavještajaca. Tko je za Manolića znao u vremenu od Drugog svjetskog rata do raspada Juge? Čak niti Kalnovčani nisu znali kaj Joža dela. Dela tam nekaj v komesarnici, brćka nekakvo paperovlje i javlja se na telefon, ujebemti posla, kak' je to zanimljivo. Neće z nama niti gemišta popiti v "Kalini" (birtija u Kalinovcu). Z zvirišča. Z Staroga sela, z Budrovečkih goric, z Prokljuvanca, z Velikoga/ Maloga kostanja, z Prugovca, z Šemovcov, z Mičetinca... Znači, radio je odano.

Priča druga. Kaže mi frend da je kao klinac redovito išao s ocem kojekuda po svijetu (rođen je 1960.) i najčešće se sjeća aerodroma. Otac ga je uglavnom vodio na aerodrome da gleda avione, pa neće valjda gledati automobile. Avioni su svemir, ljudi lete, uvijek dobiješ sladoled kada gledaš avione, a tu je bila uvijek i još neka porodica s njima da gledaju avione. Kroz magnovenje se prisjeća, jebate, čini mi se da je to bio Joža Manolić, ali bio sam toliko mali, prvi-drugi razred osnovne škole, sve mi danas nešto krči i šušti u sjećanju, morali bi me hipnotizirati da se nešto izvuće iz mene što sam to gledao, a uglavnom mi je bilo jako dosadno i zamorno. Uopće me nije zanimalo, kaže, a tek kasnije sam saznao da mi ćaća bješe kontraobavještajac…

Detekcija i dekodiranje podsvjesti iz djetinjstva nije zahvalno, Joža Manolić projekt se prihvatio teškog zadatka, čini se, samo barem za početak kao neka svojevrsna studentska zafrkancija, mada ne mora biti. Mjuza im je poprilično kaotičan sklad nalijepljenih harsh napadaja na živčani sistem s puno šarafljenja potenciometara i lomova frekvencija ne tapkajući u statici, to jest, postoji adekvatno poštelana dinamika s trip blicevima šetajući dobrano napucanim zveketima buke skoro pa 11 minuta, ih, gluhi će reći, pa kakav li ti je to album s tako kratkom minutažom… Ha, narafski, nije Napalm Death, ali treba pretrpjeti ako nisi podložan tretmanima obavještajaca koji moraju hoće-neće znati sve i svašta izbacivajući kolaže informacija poput izrezanih novinskih članaka što mnoge ne tangiraju niti ajnc procent pa baš da Štef Koščak iz Repaša emigrira na Mjesec u progonstvu od odmazde mrskog tiranina, klasnog mu neprijatelja po klasju Ciganfisa. Što će reći, ovo je uzbudljivo djelo implicitnih sofistikacija koje je (ne)upućenima možda lijepo za slušati, a teško za shvatiti. A oni koji misle da shvaćaju, ti baš ništa nisu skužili zakulisne igre stare iskusnjare jer svi obavještajci dugo žive…

Naslovi: 1.Ili ih ubiju prijevremeno

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 03/09/2022