Finski četverac zanimljivog imena koje na finskom jeziku znači gubica (s epitetima velika ružna i zastrašujuća) realizirao je svoj prvi album, taman dvije godine nakon EP-ija "Ocean of Acid". Oba izdanja se nalaze na katalogu našeg No Profit Recordings; EP je bio na engleskom, a ovaj album je dolaskom drugog gitarista (Antti) prešaltan na finski jezik, no odmah u startu valja skrenuti pozornost da to u principu i nije neka ključna prepreka budući da master benda Jonne (gitara, vokal, klavijature, elektronika, efekti) pjeva dubokim kreštavim growlom kojeg niti na engleskom nije baš najrazgovjetnije skontati. Stil je splet doom/ sludge karaktera s obilatim progressive frakcijama u poprilično dugačkim kompozicijama do 10-ak minuta, a kako ih ima tek samo 5, duljina od 42 minute je u principu optimalno zadovoljavajuća šarajući iznenadnim sklonostima ka punku, hardcoreu, ambijentima, pa čak i klasičnoj glazbi. Uz to, dobar dio dekoracije je psihodelične naravi s primjerice dugačkim atmosferskim uvodnikom otvarača "Kivi puhuu" (govor kamena), inače najdulje teme s mračnim synth vijugama post-industrial/ no-wave/ gothic aroma, te se suptilnim gradacijama gitarskih staccata i bubnjarskih obrednih prelaza konfigurira poput Tool željeznice uz gomilu škrguta i nimalo ugodnog raspoloženja ko' da će se svakog časa odron kamenja stropoštati na tračnice. Nihilističku prirodu lirike definira naslovnjača "Tyhjiö" (praznina) o propasti čitavog svemira, samrtnom hropcu posljednje sile prirode u stanju kolapsa, mada svirački ima ubojito jake isprekidane hardcore tempove s vijugavim gitarskim udarcima preko kojih idu disonantni premazi dream vokala i 'gain gitara, a sama pjesma je svakako najmoćniji dio albuma, onomad za žanr, čak pogodna za headbanging i mosh-pit. Središnjica je ambijentalni dio nakićen efektima što se u discipliniranom konglomeratu dinamički fokusiraju na kontemplativan kaos završnice gdje se između tonova čuje i elektronski glitch.



Najkraći komad "Torajyvä" (ergot, ražina snijet, osnovna sirovina LSD-a) izranja iz elektronskih noise škripova i obrednog tempa u isprekidanu zvučnu manipulaciju slojevitih riffova i iznenadnih hardcore izbojaka svako malo mijenjajući brzine namjerno zbrkanog šaltanja 'kreni-stani', praktički dovitljivije i od samog Tool, a spomenimo, bend od uzora još navodi Oranssi Pazuzu, Ufomammut, Kingston Wall, Mastodon, Pink Floyd i ISIS, ali i psihodeličnu elektroniku, te filmsku glazbu što se sve manje-više osjeća u ovoj lukavo sabijeno kompleksnoj temi od samo 5 i pol minuta. S ponovnim ambijentalnim uvodom, "Kärpässilmät" (let očima) nastavlja psihodelični halucinogenik u astralne projekcije nizajući šaržu morbidnih vizija bolesnog horrora, auuu, koje li uživancije za ljubitelje ovakvog žanra. Katarzično i zastrašujuće, levitirajuće poput Immota, Nero Di Marte i supstancama Imperial Triumphant, ali tko voli, ima razloga, kako reče Koja 'sviđa mi se da ti ne bude prijatno'.



I onda na kraju, ma teško za povjerovati, "Ataraksia", kao i što sama riječ iz starogrčkog jezika kazuje, donosi duševni mir, najveće dobro koje čovjek može postići u životu žudeći za mudrošću koja nije apatija, skepticizam, bezvoljnost, ravnodušnost ili spoznaja svijeta. Opuštajući valovi lebdećih vokalnih naslaga gošće Niine Kontinen poput harmonija Pink Floyda blisko melodiji "Shine on you crazy diamond", naravno posvete psihički zagubljenom geniju Sydu Barrettu, provlače se u nekoliko navrata ove relativno relaksirajuće psihodelije u kojoj ima i laganih 'guitar hero' solaža, a po cijeloj konstituciji kompozicija spada u one nezaboravne, takoreći evergreene doom/ sludge, pa i baladične space rock elegije. Finiš je iznimno nježna klavirska unisono tema kao proizašla iz klasične glazbe. S ovako bogatom strukturom i hrabrim eksperimentima stapanjem više žanrova i stilova, ovaj album makabričnom ezoterijom uranja u ispitivanje egzistencijalizma metaforičke crne rupe s višesmislenim relacijama od ljudske psihe do transcedentalne meditacije i kozmičkih fantazija ujedinivši život i smrt, paranoje i morbidnost u spoznaju od koje se ne može pobjeći, ah, šta će te, mnogi je ignoriraju. Kako god, ovo je vrijedno iskustvo za auditorij željnog odmaka sa smisleno zaokruženom cjelinom koja se ne mora nužno smatrati zlokobnom avangardom premda nimalo nije jednostavan i pristupačan na prvo slušanje donekle i zbog mutno prljave produkcije, ali sugerira da bend ima dovoljno samopouzdanja za visoke kreativne dosege.

Naslovi:
1. Kivi puhuu (the Stone Speaks)
2. Tyhjiö (the Void)
3. Torajyvä (the Ergot)
4. Kärpässilmät (Fly Eyes)
5. Ataraksia (Ataraxia)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 02/09/2023