home > mjuzik > Ciao!

kontakt | search |

POGAVRANJEN: Ciao! (No Profit Recordings, 2023)

Prije 12 godina naš nekadašnji terapeut Zvijezdan Marković - Durden napisao je za prvi EP "The Void Transmission" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=11904 ovog mističnog benda da je 'uistinu jedan black metal bend, on u svojemu stilu nosi i veliki potencijal nadogradnje i proširenja svojega zvuka'. Od tada su nanizali 3 albuma i 2 EP-ija ("Zvijerski Pokreti" iz 2022. se navodi kao mini album), prešli s engleskog na hrvatski jezik, a ovdje, na četvrtom službenom albumu su potpuno zaokrenuli (quija board) stol naopačke.
[  ]

Nema više blacka, tekstovi su ponovno na engleskom, a sad, jbga, da li je frontmen Joe Ferrara ranije bivao u ovoj ekipi, ne bih vam znao kazati. Ranije je bio Ivan Error, pa Boro, a uz to, jedini stalni član je gitarist i basist Matej Pećar koji je redovito, kako kada od izdanja do izdanja znao imati i čitavu plejadu glazbenika među kojima je bio i čuveni Niko Potočnjak, evo, navodi se, sada stalni član zadužen za gitaru. U ovoj najfriškojoj postavi su još Jeremy White (bubnjevi, klavijature, produkcija), Vedran Brlečić (bas) i naš stari poznanik Igor Mihovilović (Guranje S Litice) u funkciji gosta, inače im je znao uskakati na ranijim radovima, konkretno ovdje je bio zadužen za kratki uvodni post-industrial instrumental "119 ha" nakon kojeg bi se očekivao neki Throbbing Gristle - Coil eksperimentalni psihodelik.
[  ]

Ali ne. Iznenađenje je tim veće da od prve teme "Arundo" pa nadalje šiba isključivo čudnovato uvrnuta rokačina kao da se spojila post-punk/ gothic gitara, kontemplativni mekši grunge u kompleksnim aranžmanima, zbrkanim ritmovima, halucinogenim LSD vizurama i fantastičnim vokalom, jebate, na momente se učini da je Chris Cornell ponovo na mikrofonu u nekoj sasvim novoj Soundgarden avanturi, rečemo tamo progressive nastavku hita "Outshined". A izdavač kaže da je riječ o utjecajima Faih No More i Oranssi Pazuzu. "Stolt dagali" laganim psihodeličnim staccatima jezdi podizanju dinamičkih tenzija pojačanih vokalnim reverbom prizivajući duh "The Real Thing", davnog remek-djela Faith No More, onih melodičnijih psihodelika, baš kao što bješe naslovna stvar, te je interesantno, sve ove pjesme imaju poprilično dugačke tajminge do čak skoro 9 minuta što dovoljno govori da se nisu obazirali na neku 'pop' opskurnost. Također, ovdje bi se dalo naslutiti i 'post' medikamenata alternativnog metala i rocka, kao i sasvim novog psihodeličnog space-rocka, ustvari sve je ovo postmoderna tih žanrova, baš onako kako i trebaju napredovati sukladno s vremenom 21. stoljeća, a ne tamo lamentirati o 90-im kao glavnom izvorištu zadnjih evolucijskih preobražaja rocka.



"Andromeda Doria" peca na prvu gitarskim post-punk struganjem trzalicom a'la Peter Hook (Joy Division) pretvarajući se u veleban neo-grunge/ alt-metal s tim fenomenalnim, ama baš pravim mačoidnim vokalom punim adrenalina, otvorenog kako za hard rock, tako i metal. Ma svatko bi ga htio na mikrofonu iz te scene. Na sredini, kompozicija se uvitlava u novi psihodelik bez kojeg niti jedna pjesma nema smisla: ovo sasvim sigurno supijani punker ili indie-rocker ne može odsvirati, ha-ha-ha! Ali grunger ili post-metalac, o, da. Odnosno, kroz album jezdi vješti sublimat koregiranja onoga što na tim čuvenim albumima jako dobro znanih bendova nismo imali prilike slušati, evo primjerice "Hospice Ship" što izranja iz laganog, čak i ambijentalnog staccato jamminga s malčice i aromom math-rocka poškropljenog harmonijama egzotičnog synth ugođaja i sintetičkih gudača. Disonantne vokalne arije u svemu tome mogu zavarati da je ovo neka zaboravljena, nikad objavljena snimka Bowiea iz berlinske faze, tamo "Heroes" albuma, dok završni dio pjesme oblikuje višedjelni aranžman naginjujući spontanoj teatralnosti. Ovoj glazbi se nikud ne žuri, nimalo ne pretendira na komercijalnu stranu privlačnosti, ima duboke fleksibilnosti s mnoštvo supstanca koje su itekako potrebne za revitalizaciju alternativnog rocka kao kompletnog žanra, nikako indie-rocka, da se razumijemo i ima onu esencijalnu vitalnost kao što to primjerice već godinama radi francuski Throatruiner Records.

Možda će malo zbuniti konfuzni psihodelik "Sunshine_shithole" u laganom tempu, eh, da nisu Floydi, Radiohead, a bome niti razjebani Pavement mada gitare zvuče kao da ih je svirao Stephen Malkmus (usput, ponovno su se okupili, ali od 1999. ništa nisu novog objavili), a brat-bratu ovo zvuči taman za one čuvene John Peel Session BBC Radio One, pokojnog velikana koji je baš i podržavao Pavement, a za ovo bi sasvim sigurno rekao 'new style in music'. Pogavranjen ovim albumom probijaju novu barijeru, otišli su čak i u avangardu kao što i slijedi kad je Patton jedan od osnovnih utjecaja. Naime, ovdje je sviračka tehnika pobijedila sam stil baš zbog psihodeličnih staccata, koji puta na sekundu-dvije, de-kompozicijskih zahvata što se vraćaju u škripavo nestalne, razmrdane figure koje je takoreći neuhvatljivo balansirati jer izbjegavaju klasicizam i standardne formate što je veliki doprinos čitavom napretku spram bluesera (ovdje ima i bluesa) ili psycho/ alt-rocka. Vokal Ferrare vrišti kao naopakiji Cornell iz pozadine, tja, šteta je što nema priložene lirike, a valjda će jednom i to osvanuti.

Najdulja, završna"Purgatory clock" ima, uvjetno rečeno Sonic Youth performanse od cirka "A Thousand Leaves" albuma (1998) kada su drastično zaokrenuli noise u ugodnu pop manifestaciju: lagani tempo, šarena staccato melodija, disonantan vokal, a Pogavranjen je tu ubacio i minimalistički post-rock bez krešenda.

45 sjajnih minuta novog, naprednog progressive rocka obilato začinjenog psihodelijom i avangardnim relacijama lišenim žestokih tempova. Još nisam zafumao ganju na ovaj album, kao primjerice na Šumski "Kolobari" koji me odvalio u sekundi, a takvih albuma ovdje ima jako malo, "Ciao!" se doima kao fantastičan sklop idealno posloženih vibracija domaće underground scene koja ništa drugačije ne misli od 'nas' i nema drugačije poglede u futurizam, ne zaustavlja se na nekoliko vitalnih točki, raščlanjuje primitivnost krucijalnog rocka i oslobađa novu zvijer rođenu na neistraženim i nepoznatim teritorijama kao specifičnog endema s neočekivanim oblicima i metamorfozama suprotno od neke egzaktne biološke definicije.

Naslovi: 1. 119 ha, 2.Arundo, 3.Stolt dagali, 4.Andromeda Doria, 5.Hospice ship, 6.Sunshine_shithole, 7.Purgatory clock

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 13/07/2023

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Live in Paris 1973

CAN: Live in Paris 1973 (2024)

| 26/02/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Zgodovina harmonike, glasba iz romana

MATEJ KRAJNC: Zgodovina harmonike, glasba iz romana (2023)

| 25/02/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: The Mandrake Project

BRUCE DICKINSON: The Mandrake Project (2024)

| 24/02/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hormonic B.C.

MORGAN HALL: Hormonic B.C. (2024)

| 23/02/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Kapitan je bil buldog

MATEJ KRAJNC: Kapitan je bil buldog (2023)

| 22/02/2024 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Ciao!

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*